-Kako je bilo?, upita Žena sa bolesničkog kreveta svoga Muža, koji se upravo vratio sa hodočašća.
-kao i uvijek, odgovori Muž, ne znaš je l’ ljuto, il’ tužno.
-Pa dobro, uvijek si išao, odgovori Žena.
-Išao, išao, više ne idem.
Znam da je tebi siroti još teže jer ne možeš ni tako, al’ preteško i meni.
Svaki me korak boli.
-Pa dobro, al’ šta je ovaj puta bilo toliko drugačije da više ne želiš ići?
-Ništa nije bilo drugačije.
Uvijek je sve isto.
Zato i neću više ići.
&
Žena prestade ispitivati.
Vidjela da je ljut, vidjela da je umoran, vidjela da je tužan, a znala da će poslije sam ispričati.
Tako i bilo.
&
-Znaš, započe Muž kad se malo odmorio, nema to veze ni sa dragim Bogom, ni sa vjerom.
Nas dvoje, ti nepokretna, ja sa štapom,ništa drugo i nemamo osim toga.
Vjere i Boga.
Al među ljude više ne idem.
&
Žena opet odšuti i pusti ga da sam odluči kad će nastaviti.
I da li će nastaviti.
&
-Nek obilježavaju bez mene, reče Muž razočarano.
&
Slavio se veliki Svetac.
Na otvorenom.
Sa velikim i lijepo ukrašenim oltarom.
Najprije, dugo se čekalo, pričao čovjek svojoj Ženi.
Ne znam koga, al’ me boljela svaka minuta na tim mojim kljakavim nogama.
Onda se počelo pozdravljati, nastavi Čovjek svoju priču.
Preuzvišenog Ovog.
Pa preuzvišenog Drugog.
Pa preuzvišenog Trećeg.
Onda preuzvišenog Četvrtog.
Pa Petog.
Bilo ih jedno petnaestak.
Kad bilo gotovo sa preuzvišenima, prešlo se na pozdravljanje cijenjenih.
Cijenjenog Ovog.
Pa cijenjenog Drugog.
Pa cijenjenog Trećeg.
Onda Četvrtog.
Pa Petog.
Isto cijenjenog.
I tako dok njih ne izredaše.
Cijenjenih bilo jedno tridesetak.
Ženo moja, trajalo to nekih “trifrtalj” sata.
Svi preuzvišeni sjedili i pažljivo slušali.
Eh, lako je sjedeći slušati.
I ja bih da sam imao kakvu stolicu.
A cijenjeni isto sjedili, al’ oni nisu ni slušali.
Samo pogledavali:
Kad na sat, kad na mobitel.
A ja jadan,stanem prvo na jednu nogu.
Trne.
Onda ovu malo odignem od zemlje, da se odmori, pa stanem na drugu nogu.
Trne i druga.
E onda vele,(na kraju) pozdravljaju i nas hodočasnike, koji smo došli pješice.
Ieto, Ženo, bilo to sve o nama.
Preuzvišeni i Cijenjeni stigli u rashlađenim limuzinama.
Poslije, vidio sam, odvedoše ih na ručak.
Limuzine su čekale.
A ja se, siromah, jedva kući vratio.
Više dopuzao, nego došao.
Stotinu puta zbog bolova zastao.
&
-U pravu si, reče Žena tužno.
Tu ćemo se nas dvoje moliti.
U ovoj našoj sirotinji.
Ja ležeći, a Ti kraj mene sjedeći.
Zna dragi Bog da u njega vjerujemo i da se u njega uzdamo i ovdje gdje smo.
-Znaš, Ženo, ipak sam sretan što smo dijete nekako uspjeli poslati na velike škole.
Pa da i naše dijete pozdravljaju sa “cijenjeni”, da ga poslije odvedu na ručak, a onda odvezu limuzinom.
-I ja sam zbog toga sretna.
Kad nismo mogli nas dvoje, neka nam barem dijete živi lagodno.