-Ne tuguj, Mili moj!
Kad već nije bilo suđeno Tebi, ja ću nas vratiti tamo gdje pripadamo i gdje smo bili najsretniji.
-Pa hoćeš znati?, kao da me pitao.
-Pa kako ne bih znala, odvratim sigurno.
Što nisam nekad radila, makar sam gledala kako se radi.
Znat ću, znat ću, ne brini.
-A hoćeš li moći?,kao da je bilo drugo pitanje.
-Ma hoću, ne boj se.
Što ne budem mogla, pomoći će djeca.
Znaš kako su i oni voljeli živjeti tamo!
-Znam, začuje se iz tišine.
&
I,....spakovala se ja.
Ponijela malo čežnje, malo romantike, puno volje i najviše ljubavi.
Za moga muža.
Za našu djecu.
I došla u naše selo.
U kuću gdje smo proveli mladost.
Gdje smo dobili i podizali djecu.
&
Moći ću ja to, govorila sam sama sebi.
I, napravit ću sve kako je bilo nekad.
Dok nas je bila puna kuća.
&
Već krajem prošle zime, kupila piliće, pačiće, čak i jedno janje.
Da sve bude sličnije onome što je nekad bilo.
Kravu i svinje ću dogodine.
Kad se i sama malo snađem.
&
Za početak, janje šepalo, šepalo, šepalo, pa i krepalo.
Velika to žalost bila i meni i djeci.
&
Patke, hvala dragom Bogu, dobro jele i još bolje rasle.
Živimo uz rijeku, pa one uživale u vodi, a ja uživala u njima.
Poklala svoje patke jedna susjeda.
Nabrzo iza toga poklala svoje patke i druga susjeda.
Poklala i ona od preko puta.
&
-Šta ti čekaš, pitale me jedna po jedna.
Pa ti si svoje prva kupila.
Prestarit će ti.
-Neka ih.
Nek’ plivaju.
&
I tako, plivale one, plivale, donedavno.
Kad sam ih išla klati, zamalo mi čengele trebale (kolinjsko pomagalo na koje se vješaju polovice od velikih životinja, radi lakše obrade).
Kad sam ih krenula peći, skoro mi za svaku trebao vikend.
I to,...uz dobru, dobru vatru.
&
Na kraju ostale ja, kokoši i pijetao.
A s njima lako.
Ujutro ih pustiš iz kokošinjca, daš im jesti, piti i ostaviš da pasu, čeprkaju ili što im je već volja.
Negdje poslijepodne dođeš sa košaricom po jaja.
Uveče ih zatvoriš u kokošinjac.
I tako svaki dan.
To svaka budala zna.
&
Jaja bilo k’o blata.
I za mene.
I za djecu.
I za rođake.
I za prijatelje.
Divno.
&
Al’ sve što je divno, to i prođe.
Unazad nekih, pa i dva tjedna prorijedila se jaja.
Danas jedno, sutra nijedno, prekosutra opet jedno.
&
Odem ja pa im donesem friško sijeno u gnijezda.
To sam gledala na poljoprivrednoj emisiji.
A i, logično mi.
Al, nije pomoglo.
&
Zazimilo je, mislim dalje ja.
Tko bi se u ovoj hladnoći još i time bavio.
Jedna malo šepa, možda je to?, pomislim dalje.
Možda, ali to je možda samo za tu jednu.
A što je sa ostalima?
One ne šepaju.
Ma i ova glupa kišurina.
Možda im ni to ne odgovara.
Da mi je “navući” makar za sitne kolače.
Božić ide.
Al’ šta kokoši znaju što je i kad je Božić.
Vidi kako im mala glava, zaključim ja svoju tužnu i ljutu analizu.
&
A dobro sad.
Što je, tu je.
&
Jedno.
Tri.
O, to je sada već četiri.
Onda dva.
Bome, to je sada već šest.
Bravo cure, bit će nešto od naših kolača.
Makar onih suhih.
U njih ide manje jaja.
&
Kad juče,otvorim ja pačnjak (, a nisam otkako sam patke poklala), kad ono, puno gnijezdo jaja.
&
E, pa to nije pisalo na internetu.
A bome, nije bilo ni na poljoprivrednoj emisiji.
Kako bih onda znala tražiti drugdje, osim u njihovim “službenim i zakonitim” gnijezdima, koje sam im napravila u kokošinjcu.
I u koja sam donijela friško sijeno.
&
Pa kad znaju snijeti, znaju valjda odlučiti i gdje će snijeti.
Valjda makar to znaš, kao da reče naš pijetao, dva puta kukurikne i ode niz livadu.