-Ma kakvu ekskurziju, rekla je mama.
Ekskurzija košta.
Vidiš da smo u gradnji.
A trebaš i malu čuvati.
&
-Dobro mama, rekla je djevojčica.
I nije otišla na ekskurziju.
Niti ikad više kod kuće spomenula ni da se ide, ni da bi se moralo ići, ni da je učiteljica rekla
da je to poučno za ići, ni da bi ona jako voljela ići.
&
-Nemaš kupaći kostim.
Ni lijepu pidžamu.
Ni lijepe papuče.
Nemaš ni putnu torbu.
Kako si uopće mislila ići, nastavila je djevojčicina mama.
&
Djevojčica je šutjela.
&
govorila je djevojčicina učiteljica.
Mi smo lošiji zato što ne idu svi učenici na ekskurziju.
A trebali su ići svi, govorila je djevojčicina učiteljica.
&
Djevojčica je šutjela.
&
Ti si baš divlja, govorili su djevojčici učenici iz razreda.
Sad smo mi gori zbog tebe.
&
Djevojčica je šutjela.
&
-Ne može, rekla je strogo djevojčicina mama, kad je djevojčica rekla da ju je prijateljica iz razreda pozvala na rođendan.
Nemaš ništa lijepo za obući.
Pa da me tamo ogovaraju druge mame.
Morala bi joj kupiti neki poklon.
A onda bi i ti nju trebala zvati na tvoj rođendan, a znaš da mi rođendane ne slavimo.
Ne može, još jednom reče djevojčicina mama.
&
Djevojčica je šutjela.
I nije otišla na rođendan prijateljici iz razreda.
&
-Tog osmog marta najljepši poklon učiteljici donijela je djevojčica iz prve klupe..
Divnu lončanicu u velikom, ukrasnom cvjetnjaku.
Pa onda sve to u ogromnom celofanu.
Pa onda na vrhu povezano raskošnom mašnom.
-Sad bi’ te najradije istukla.
Zašto nisi dala što sam ti kupila za učiteljicu?
Ja od naših usta otkidam, a ti vratiš kući.
Al, očitat ću ja njoj na roditeljskom.
Kakav osmi mart?
K’oda ljudi imaju novaca da još i njima kupuju.
Sramota.
&
Djevojčica šutjela.
&
U školskoj torbi vratila žutu plastičnu ptičicu na svjetlozelenoj plastičnoj grančici.
-Još sam vam lani rekla da mi radije na livadi naberete stručak cvijeća, nego donosite plastične ukrase, rekla je učiteljica.
Pa djevojčica onda nije ni vadila plastičnu ptičicu iz torbe.
&
U petom se razredu pisala lektira.
-Kupite velike, ukoričene bilježnice, da sve bude pregledno, rekla je nastavnica hrvatskog jezika.
I da možete crtati na njoj likove iz lektire.
I djevojčicina mama kupila djevojčici veliku, ukoričenu bilježnicu.
Djevojčicina bila žute boje.
Nakon prve napisane lektire nastavnica rekla da joj je teško nositi toliko velikih bilježnica radi pregleda lektire, pa neka se ipak kupe male.
&
Neću, rekla je djevojčicina mama.
Na to je trebala misliti prije, a ne sada kada su sva djeca već kupila velike ukoričene bilježnice.
Tako je nastavnica pod rukom nosila sve male ukoričene bilježnice i jednu, jedinu, veliku.
Žutu.
&
Djevojčica je osjećala sram.
I veliku zahvalnost nastavnici.
Kao da ju je, noseći tu veliku žutu bilježnicu nastavnica voljela više od mame.
&
No, djevojčica je samo šutjela.
&
-Pričaj već jednom, rekla je strogo djevojčicina mama.
Šta će ljudi reći?
Ti samo šuti, a ja neka se stidim za tebe, govorila je djevojčicina mama .
&
Djevojčica je šutjela.
(NASTAVIT ĆE SE)