Nemoj ,milo, plakati, govorila je baka.
Neće uvijek biti tuga.
I šutnja.
Kad narasteš,srest ćeš nekog predobrog.
I prelijepog.
I bit ćeš jako sretna.
&
I,.... bilo sve kako baka rekla.
&
Bio je lijep.
Njoj najljepši.
Bio je dobar.
Njoj najbolji.
I volio ju je jako.
Volio ju je umjesto mame.
Volio ju je i umjesto tate.
I onog pravog.
I onog kojeg je oslovljavala sa “Vi”.
( Da zna da ga poštuje.)
&
-Hoćemo li u slastičarnu, upitao je, držeći u svom džepu i njenu ruku.
-Al’ nemamo baš novaca, rekla je ona.
-Za dva kolača imamo, rekao je on.
I,....uvijek ćemo imati.
&
Jako ju je volio.
Što ju je više volio, to je ona više pričala.
I smijala se.
Stalno je pričala.
I bila sretna.
Jako sretna.
&
Dva puta joj je dao burmu.
Najprije njenu, jedne presretne subote kad su se vjenčali.
Onda svoju.
Jednog pretužnog utorka kad je odilazio tamo gdje svi na kraju moraju otići.
&
Na njenoj desnoj ruci sada su dvije burme.
Njena.
I njegova.
&
Sretna je.
I sada.
Priča.
I sada.
Smije se.
I sada.
Jer, njih dvoje su se voljeli zauvijek.
Bez obzira gdje je tko bio i gdje je tko sada.
&
Osjeti ona da je on voli.
I od toga živi.
Voli i ona njega.
Odavde do Neba.
