Silno i presilno smo se voljeli ja i moj muž.
A bili različiti k'o nebo i zemlja.
Nije bilo tog posla koji on ne bi prekinuo zbog bilo kojeg čovjeka.
I nije bilo tog čovjeka zbog kojeg bih ja prekinula svoj posao.
Znala sam ja da je bolje tako kako on.
I bila vječno ponosna na njegovu dobrotu.
Do danas.
I danas.
Al', kud bih ja dospjela kad bih sve ljudske jade saslušavala?!
Mislila sam.
Jednom uginula krmača pri prašenju.
Drugom lisica odnijela sve piliće.
Pa?!
Odnijela, odnijela. Što ih nije čuvao?
Sutra, brate, baš i naše može odnijeti.
&
Silno i presilno se voljeli ja i moj muž.
Meni nikad, ama baš nikad, nije smetalo što je on za svačiji jad imao vremena, niti mi je ikad, baš ikad, padalo na pamet da ja slušam o svemu tome što se već sutra moglo i nama dogoditi.
Bilo mi sto puta lakše i milije za svakim poslom potrčati, nego sve te ljude i njihove probleme kraj sebe posijedati.
-A,...dosta da je netko iz kuće dobar, mislila sam, trčeći dalje za poslom.
&
A tog Nešu smo upoznali kada nam je prije dosta godina došao u šljive.
-On će sa mnom tresti, govorio je moj muž.
Al', ne bi tako.
Nešo navodno imao suženje vratnih žila pa čim pogleda u vis, zavrti mu se u glavi i pocrni pred očima.
-Dobro, Nešo, onda ti sa ženama kupi.
E, kupio bi Nešo da nije imao bruh.
A sagnuti se sa bruhom, govorio je Nešo, znate, to je po život opasno.
&
Neši nekako najbolje išao razgovor.
Za doručkom natakao ljudima rakiju.
I sebi.
Za ručkom raznosio ljudima pivo.
I sebi.
Za večerom poveo i pjesmu.
&
Ja Nešu odmah prekrižila za vijeke vjekova.
-Ma pusti ga!, govorio moj muž.
Pa vidiš da smo i otresli i pokupili i bez njega.
Voli i on biti među ljudima.
&
Od tada se u našem dvorištu nije ništa radilo bez Neše.
Dolazio kad se pekla rakija.
Kad bilo kolinje.
Kad se sakupljalo sijeno.
Samo, jako se morao čuvati od sunca. Zbog tlaka.
Dolazio Nešo i kad smo kiselili kupus.
Ali, ne dole pogledati, a kamoli se sagnuti.
-Znate, zbog bruha, govorio je Nešo za one koji to još nisu znali.
&
Ja sam ga nekad pozdravila, a puno češće nisam.
Filozof je to! Veliki!, govorila sam mome mužu.
Kako mu cigara ne smeta. Ni za žile, ni za bruh.
Samo mu posao smeta.
-Ma pusti ga, branio ga je uvijek moj muž.
Pa i takvih ljudi treba.
Zanimljiv je.
Uostalom, ni njega dragi Bog nije takvog slučajno sazdao.
Ima i Nešo svoje poslanje, siguran sam u to.
-Ma, kakvo bi, molim te, poslanje, imao Nešo?!, govorila sam ja.
&
Svaki put kada se penjem uzbrdicom prema grobu moga muža, znam da ću kraj groba naći zgaženi opušak.
To prije mene bio Nešo.
Nekoliko puta sam ga i zatekla.
Jednom se prignuo uz križ, kao da nema bruh. I kao da je plakao.
Nekoliko puta sam, dolazeći, vidjela kako sjedi uz grob i gleda u nebo.
Kao da nema suženje vratnih žila.
Dobri naš Nešo, govorila sam sama sebi, hodajući prema grobu.
&
-Vidiš, rekao bi mi sada moj muž.
-Ali nisam sa zemlje mogla vidjeti kakvo je poslanje dragi Bog namijenio za našeg Nešu.
-Onda se šuti!, rekao bi mi sada moj muž. Vjeruje. I ne griješi se duša