11.12.2011.

Heklani anđeo

 

 


Netko ga je davno smislio. I naheklao. I s njim čekao neki svoj Božić.
Drugi vidjeli, pa i oni napravili sebi. Jedan takav došao i meni na poklon.
Bio heklan od pete do glave. I potpuno bijel.
                           & & & & & & & & & &
Po toj lijepoj ideji radila sam i ja svog anđela. Uz neke male izmjene. Malo sam ga uvećala, dodala zlatan konac na rubove krila i haljinice, a umjesto heklane glave(,koja mi nikako nije išla ni od ruke, ni od heklarice), stavila sam ping-pong lopticu.
Način izrade:
Naheklajte bilo koji kolutić (koji vam se sviđa, koji vam ide od ruke, kojeg brzo napravite)i opheklajte ga zlatnim koncem. Onda iz tog kolutića(sad će to biti kao sa nutarnje strane),počnite haljinicu. Najprije običnim stupčićima, a poslije širite prema dolje duljinu koja odgovara početnom krugu, odnosno, širini cijelog anđela .
Na kraju je lijepo, bar meni, da ima ove cakne na koje se haljinica naslanja.
Ako „ne potrefite“ od prve, pa vam bude širok, a kratak; ili bude uzak, pa dugačak, ne sekirajte se i ne odustajte.
Ni ovaj na slici nije od prve bio ovakav. Bar se heklanje lako para.
                        & & & & & & & & & &
E sad, kad ste sretno naheklali, treba ga potopiti u štirku ili šećer jače gustoće , da bi bio čvršći i da bi mogao  s ponosom držati i nositi svoju anđeosku glavu .
Začepljena plastična boca od soka se meni pokazala kao jako lijep kalup za haljinicu. A i lako se skida sa nje.

 


 


Dok se to suši, napravite glavu za anđela. Užarite tanju štrikaću iglu, pa probušite  ping pong lopticu, tako da dobijete dvije rupice. Kroz obje rupice treba provući iglu sa zlatnim koncem, a onda sa donje strane loptice napraviti poveću kvržicu, ili, što je urednije i sigurnije, sa istim koncem pričvrstiti kakvo bijelo dugme. Ono mora biti veće od početne rupice u kolutiću sa kojim ste počeli praviti anđela, jer  baš ono sprečava da se haljinica odvoji od glave.
Onda nacrtajte ili nalijepite oči i usta. Ja za to obično uzmem malo kolaža, komad obojenih novina, pa izbušim bušilicom za papir. To je najbrže, a i najurednije. 

 

21. srpnja 2010. godine

 

Pripravnički   staž

 

 

- Mi naprosto nemamo stolicu za Tebe, rekli su mi usred jedne tvornice stolica, kada sam, sada već davne 1982. godine tražila svoj prvi posao.
Kad oni, koji proizvode stolice, nemaju stolicu za mene, znala sam da ću je u drugim tvornicama naći i puno teže.  No, na kraju je ipak nađoh (stolicu). Čak i stol. Skroz zadnji u jednom uredu. Pričali su  jedni drugima kako su me lijepo dočekali i kako mlade ljude treba lijepo dočekati. Za radnog vremena nudili su jedni drugima bombone, odmatali ih i šuškali papirićima. Mene nisu nudili. A da jesu, i ja bih već sutra kupila i bolje, i skuplje, i finije, samo da uzvratim pažnju i gestu. No, nije trebalo i nisam imala što uzvraćati.
Sjedila sam za tim, skroz zadnjim stolom, bez bombona. No, lako za bombone, ali,... sjedila sam danima i bez ikakvog posla. Tu i tamo su ovi na prednjim stolovima, dok su se međusobno častili bombonima, govorili jedan drugom da, „kako bi sad oni mene tjerali raditi, a ja tako mlada i...., tek juče došla , i da ,...nisu oni takvi ljudi ...“.
Tako sam u tom skroz zadnjem stolu, bez ijednog bombona i bez ikakvog radnog zadatka,  imala dovoljno radnih dana da shvatim da su ovi na stolovima ispred „samo još mene trebali, da sam im k'o treće oko u glavi i da od njih neću dobiti ni znanja , ni prakse“.
No, nisu to ipak bili loši ljudi. Nakon jedno dva mjeseca , učini im se da bih možda, uz malo volje, truda i,...naravno, njihove kontrole, znala otići po burek.
Onda su opet jedni drugima pričali kako su dobri prema meni i kako, „vidjela bih ja da sam dopala negdje drugdje na pripravnički“. Kako sam im došla sa izuzetno dobrim ocjenama, kroz neko vrijeme smjela sam preuzeti i kuhanje kave. Tako je prošao moj, čak dvogodišnji pripravnički staž.
                                       & & & & & & & & & &
Nakon puno godina, na skroz zadnji stol došao je jedan mladi čovjek. Ja sam već  odavno sjedila za prvim stolom i raspoređivala posao. I on je donio na svoj pripravnički staž izuzetno dobre ocjene. Čim se raskomotio, dobio je i prve radne zadatke. Svaki novi dan bilo ih je sve više; i bili su sve teži.
 –Bome, da nije Tebe bilo, ne vjerujem da  bi to danas završili, nerijetko sam rekla na kraju radnog dana.
Prošao je sve: sve vidio, sve naučio, sve htio, u svakom poslu se okušao i,....bio ponosan na sebe i zadovoljan sobom.
Na kraju njegova pripravničkog staža donio mi je jastuk sa gornje fotografije. Kaže, napravila ga za mene njegova baka, zato što sam mu dala da radi.
 

 

 

 

 

 

24. lipnja 2010. godine

More

 

Kod čovjeka Slavonca sve široko: i njiva; i šuma; i ruka; i duša. I sve „čest´to“, ali i pomasno. Pa i riba. Kad se za Badnjak na istoj vatri peku pečenica i riba zajedno, kapa iz pečenke, al' bome kapa i iz šarana.

 

 

Kad je prije nekih petnaestak godina  „isplivala“  šema za ovu ribu, sve smo se hvatale heklarica. Pa i ja. I, kako sam ja Slavonka, naravno da je to ispala prava, „čest´ta“ riječna riba. Da ju je moguće staviti na vatru, i iz nje bi prokapalo.
Ubrzo sam prikupila i ovog plavog dupina, pa njih dvoje  već godinama krase jednu prostoriju sa plavim namještajem. To je jedini dašak mora u mojoj kući. Jer,...čovjek Slavonac ni ne stigne na more. Dok obavi žetvu, dok spremi pod krov otavu, dok pokupi šljive, sezona ljetovanja već prođe.

   

13. lipnja 2010. godine

 

Slavonski   šeširići

 

 

Ako  još ne znate, na ovom ću vam mjestu pokazati kako ih ja izrađujem, a u rubrici „Pokloni“ pogledajte za što ih sve koristim.
Prije neke dvije godine u susjedstvo došli prosci iz Đakova i donijeli litrenku šljivovice sa  čepom u obliku šeširića. Tu se ja odmah uzvrtjela oko tog šeširića.
- Ma, gospođo, dajte samo! Prava je šljivova. Začepio sam je za ovu priliku kad mi se sin rodio....
- Joj, ne pijem vam ja, hvala, nego gledam ovaj šeširić kako je napravljen.
- E to ne znam. Radila ga moja  mama, al' kako , to vam ne mogu objasniti. A'l mogu vam ga dati! Vi žene to malo pogledate sa jedne, pa sa druge strane i odmah prokužite. A mi vam takvih čepova imamo cijelo čudo.  Kad je vani zima, moja mama ne može van, pa hekla. Kad je vani vruće, moja mama ne može van, pa opet hekla.  Jedino nam namještaj nije isheklan. Samo vi uzmite pa si napravite. I tako ja dobila šeširić iz Đakova.
                                        & & & & & & & & & &
Sakupili se sa moje ženske loze svi mi, koji znamo uhvatiti heklaricu u ruke.
 – Ja znam kako ćemo, pobrza moja mama. Ali, samo je mislila da zna. Ispalo nešto, al' ni nalik na šeširić.
- Ne, ne! Mene vi slušajte, preuzme njena sestra, inače moja tetka, koja je uvijek  tvrdila  da  sve zna makar za nijansu bolje od moje mame. Ili je bar tako mislila.
No, ni od tetine vune nije ispao šeširić. Uključila se i strina i na kraju rješenje našla kuma.
- Ma, lako sad kad je na našem vidjela kako ne treba, složiše se (koliko god to rijetko bude) moja mama i njena sestra.
Sada ih i ja radim kad je vani zima, pa ne mogu raditi po vani. Ili kad je vani vruće, pa opet ne mogu raditi po vani.
Da ne morate i vi sazivati  sve ženske članove  vašeg rodoslovnog stabla ili, da ne morate  čekati  da se netko iz vašeg susjedstva ženi  ili udaje u Đakovo, evo kako smo to mi  smudrovale :
- od  najtanje  crne vune (sintetika je najbolja jer je podatna; da se navući, popraviti, oblikovati) napravite lančić od 8 očica. Mi probale i sa više, i sa manje, al' ovaj nam broj bio najbolji za na čep. Onda lagano mrtvim bodom heklati iz svake očice tog lančića po jednu očicu  okolo naokoloi tako praviti ravnu elipsicu. Dok heklate, uzmite kraj sebe gljiveni čep , pa se  malo i prema njemu ravnajte. Kada ste naheklali dovoljno da  bi se gornja, veća strana čepa stavila na taj isheklani  ovalčić, onda se kreće sa redom u kojem suzujete, a sve kako bi se napravio  klobuk šeširića. Suzuje se samo u jednom redu i to tako da se više ne izvlači očica iz svake, već iz svake druge očice. Vidjet ćete kako vam se odmah  formira šeširić.  Tako idete jedno šest, sedam redova: opet si malo mjerite po čepu.
Kad vam se čini da je šeširić dovoljno dubok, još morate napraviti obod šeširića. Iz svake očice na tom klobuku , prave se dvije očice i tako se napravi obod šešira. Taj obod  se sastoji od daljnja tri četiri reda u kojima više ne širite.
Kad je šeširić gotov, oko njega stavite usku trobojnu traku i jedan cvjetić (cijela grana na kojoj ima sigurno  30 cvjetova košta 2,00 kn, a ima ih za kupiti uglavnom na tržnicama  kod prodavača umjetnog cvijeća). Kad ste i to napravili, stavite na vrh čepa  malo ljepila, nataknite šeširić i evo lijepog ukrasa. Osim gljivenih, možete koristiti i metalni čep na navoj.
                                             & & & & & && & & &
Neka ne zamjere oni koji to možda rade bolje. Mi smo to nekako ovako rekonstruirale, pa... ako ne znate bolje, valjat će i  ovo.  Bolje nego da vam se mama posvadi sa sestrom i da se onda njih dvije posvade sa strinom, a onda  mama, teta i strina zavade sa kumom. Imate moje uputsvo i mir.

  

25. ožujka 2010. godine

                   

Procvali   su   narcisi

 I kod mene. I heklani. I vezeni. I papirnati. I oni na zemljanim ravatlama. Ali,...njih ne berem. Od lani nisu vidjeli sunca. Cijelu su prošlu zimu čekali ovo proljeće. Kroz hladan snijeg su se probijali svojim zelenim izdancima, samo da im cvjetovi stignu procvasti do Uskrsa.

 

 

 

Ne stidim se ovih umjetnih narcisa što sam ih položila na heklani stolnjak. Pa oni su savršenstvo ljudskih mogućnosti. K'o pravi su. Skoro i ljepši od prirodnih. Ako je to moguće.
Ne bojim se ni optužbe da su ovi umjetni narcisi neukusni. I ja zajedno s njima.
Tko ima pravo suditi što je ukusno, a što  nije ?!
Ne dozvolite ni Vi da Vaš strah od takvih optužbi netko plati glavom. Pa makar ona bila i samo cvjetna.

 

23. ožujka 2010. godine
                      

"Domaće   nesilice"

Do 1991. godine ( oprosti mi, Bože ) u ovim krajevima nije bilo Uskrsa.
- Bilo je, bilo! Kod nas na selu je uvijek bilo Uskrsa, škevre  iz moje vitrine ove dvije  heklane nesilice.
Sjećate li se ovih sorti, zapravo mustri. Sjećaju na vrijeme kada još nije bilo trgovačkih lanaca, kupovnih ukrasa. Tek tu i tamo ako bi nekom došao rođak iz Njemačke, donio bi djeci po čokoladnog zeca. Kad se sa djecom ne bi uspio  sklopiti dogovor da se tako nešto ne pojede i da to čuvamo za ukras, onda bi mi mame pažljivo odmatale staniol, vadile djeci čokoladu,  na njeno mjesto stavljale vatu, pa sve nazad u vitrinu. Vitrine su bile teške i sjajne. Dizao se kredit da bi se kupila „ kombinirana „ soba i onda se ona zračila, brisala i čuvala. Danas prodaju  komodicu visine pola metra i uz to dobiješ dvije daske koje treba  učvrstiti iznad te komodice i kažu, to je regal.

 

 

 
U vrijeme ovakvih „ nesilica“ svaka žena je morala uskršnju bajku stvoriti svojim rukama: od prvog do zadnjeg slova; odnosno: od prve do zadnje očice.

 

 2.veljače 2010.

           

Bakino   srce   za   Malu   Ladicu

 

Ovu sliku je radila moja mama za Malu Ladicu. Za neku njenu buduću spavaću sobu. Za iznad nekog budućeg bračnog kreveta. Za kad se jednom bude udala.
O, sad to već jako, jako razumijem!

 

 

 

Najprije jedva čekamo da prohodaju i propričaju. O, koliko će tada biti lakše s njima! A bude teže. Onda jedva čekamo da krenu u vrtić. Tad će nam biti lako. A bude teško: buditi ih svako jutro, odnositi snene, vraćati s njima razne viroze i temperature koje tamo pokupe. E, al' kad krenu u školu, roditeljskim mukama je kraj. Kako ne!!!  Tamo ih uvrijede, tamo im otmu, tamo ih gurnu. A ne možeš ništa. Djeca su, kažu svi.
Onda narastu.  Ne primijetiš ni kad. Sad znaju hodati, pričati. Završili su i školu. Al' sad odlaze.  Sretan si što odlaze jer je to znak da su zdravi, pametni i sposobni, a suze samo cure, cure.
I više ništa ne trebaju. Sretan si što više ništa ne trebaju jer je to znak da imaju, da si mogu sami privrijediti, još su i tebi donijeli. Sretan si što ništa ne trebaju, al'  ti bi im još nešto: ispekao, spakovao, naštrikao....jer ih voliš i živo im pamtiš i prve korake, i prve riječi, i vrtić, i školu, i sve. A suze samo cure  i srce ti se istače za njima.
Tako je nastala ova slika. Heklaricom. Polako. Po šemi. Za Malu Ladicu. Jer  je baka bila sretna što je narasla, i što joj više ništa ne treba. Ali  Ona treba baki. Da je voli i dalje. Iako je narasla.
Da, tako je nastala ova slika. Tako nastaju mnogi ručni radovi. Jer, tako ih možemo nastaviti  voljeti, a da im pri tome ne smetamo.

 

17. siječnja 2010. godine

 

Sva   moja   srca  

 

    

Ova su dva srca „ krenula“ negdje od Đakova. Da jednoj liječnici zahvale za zdravlje i dobrotu. Liječnica, osim što je krasna i predobra osoba, još je i moja  šogorica.

 

 

-I meni su prekrasna, ali ja nemam srca da ih ne dam Tebi, kad znam koliko voliš ručne radove, rekla je!
I meni su bila toliko lijepa, da se ni jednom gestom nisam usprotivila, samo da ona ne bi odustala od svog plemenitog nauma da ta dva divna jastučića da meni. I tako sam ih dobila ja. Stoje na mom krevetu samo kad je soba  najljepše spremljena.
Ja nisam imala srca da vam ih ne pokažem.
Vi imajte srca, napravite ih ( mustra je rijetka, ide brzo) , pa ih dajte dalje.

 

 

 

10. siječnja 2010. godine

 

Poklanjam   vam   ružu!

  N e k a    t o    s a d a    b u d e   V a š a   r u ž a !

 

Za slučaj da Vam se sviđa motiv sa prethodnih slika, za slučaj da ga još niste nigdje vidjeli ( ja sam ga precrtala iz jedne knjige ručnih radova), zasebno prikazujem crtež, da si  ga  možete  isprintati.
Na kopirnom stroju crtež se može smanjiti, ili povećati; ovisi samo kako volite i kako Vam treba.
A onda, učinite ga svojim. Dodajte nešto po čemu će ova ruža biti baš Vaša.
Ja sam u donji lijevi list uvezla grb. Ako to napravite i Vi, ja se, naravno, neću ljutiti. No, za umetanje grba zgodni su  po svom obliku i gornji pupovi.  Umjesto gornjeg, središnjeg pupa moglo bi se izvesti srce ( evo nam Valentinova, samo što nije ), pa u njega ime. Na gornju polovinu desnog lista drugog odozdo, zgodno bi stalo ime grada. Onako, diskretno je u listu, ali se ipak vidi. I evo Vam suvenira, za slučaj da Vama „ trefi“ doći netko drag kojemu biste nešto poklonili.
 

Skinite sliku za printanje

 

 

2. siječnja 2010. godine

               

Heklani   jastuk


Blagdani bili. I prošli. Bilo prekrasno. Toplo. Veselo. Ispečeno. Ukrašeno. Pospremljeno. Uštirkano. Na ulazu stajao Snjegović na boci. Prvi je pozdravio svakog tko je ovih dana dolazio u kuću. Cvao Božićnjak. Baš na vrijeme i kako treba. Pšenica iznikla gusto i ravnomjerno. Sitni kolačići mirisali na vanil šećer. Hvala Ti, Bože, na svemu tome! Sad idemo dalje, u neke nove poslove, u neka nova veselja. Opet nešto jedva čekati.

 

 

 

Eto, moja mama je već krenula. Uz tatinu pomoć  nastao je ovaj heklani jastuk i podmetač za ruku.Ništa u tome ne bi bilo čudno da ona vidi. No, jedno joj je oko šlagirano, a na drugom ima mrenu. Nema naočale jer one ništa ne pomažu. Naočale ima tata. On pritače jutarnju kavu, čita šemu ,broji očice i kontrolira što mama napravi.

 

 

 

 

H e k l a n i    t a b l e t i ć


  
Ovaj je tabletić  isheklala moja baka polovinom prošlog stoljeća. Živjela je na selu kao žena seoskog kovača, imala ogromnu bašču i puno oliandera  koji  su svoji m cvjetovima prizivali  miris mora kojeg nikada nije vidjela.
Tako su tadašnje seoske žene pravile sebi malo gradske raskoši za kojom su čeznule, a koja im je bila nedostižna. Samo po jednu petljicu više na svakom slijedećem redu. Poslije dobro uštirkati i još bolje ispeglati . Onda bi ga trebalo staviti u vitrinu, lakiranu i krasnu. Kao što imaju gospođe iz grada. Ali moja baka je nije imala. Imala je samo stari kuhinjski „ kredenc“ i na njemu ovaj divni tabletić. To je bilo najljepše u njenoj kući. A na njemu je stajalo  raspelo: najvažnije u njenoj kući. I njenom srcu.
Tabletić   je zapravo opheklano platno ovalnog oblika. A platno je od djedove košulje. A  košulja iz Amerike. Poslali je  rođaci. No, najprije je djed nosio dok  „joj dušu nije iznosio“.  Tek kad se poderala, baka je izrezala  one „zdravije“  dijelove i napravila tabletić  na donjoj slici.

 

 

 

     H e k l a n a      s l i k a    M a j k e   B o ž j e


U jednoj staroj knjizi o ručnim radovima pronašla sam šemu za  vezenu sliku Majke Božje.Tamo je bila i izvezena i to bodom goblena, a potom uramljena u malu okruglu ramu; nešto kao medaljon. Ja volim da mi sve bude razgovjetno i da se bolje vidi, pa sam ja vezla bodom križića. Napravila sam sliku za sebe; ali su onda nabrzo bili jedni svatovi, pa sam je baš zaželjela pokloniti mladencima: da ih kroz život čuva. Onda sam tako sebi napravila još nekih (vjerovali ili ne) petnaestak slika i sve su otišle čuvati uglavnom neke mladence. Radila sam ih u raznim bojama: zelenoj, smeđoj, crnoj, plavoj i plava je meni  najljepša jer se tako divno slaže sa areuolom koja se obavezno radi zlatnim koncem. I sada gotovo nikome ne idem u svatove, a da ne ponesem jednu  ovakvu vezenu sliku.Tako se brzo i lako napravi (pogotovo ovako križićima), tako je lijepa, umilna i pobožna i umjesto mene i puno bolje od mene,  svojim likom „kazuje“ koliko sreće, spokoja, mira, blaženstva i Božjeg blagoslova želim onima kojima je poklanjam.
Moja mama je u par sa mnom heklala lik Majke Božje.

 

 

 

 

9. kolovoz  2009.

Mustra   i   počeci


Ovo je jedan početak (za stolnjačić), ali se od početka nikad nije niti pomakao. Sad ga uglavnom kao samostalni tabletić stavljam pod neki cvijetnjak ili veći ukras. Nastao je u vremenu kada nije bilo  ovakvih časopisa za ručni rad kakvih sada ima, niti preglednih šema kakve su danas.
Svaka je žena imala kutiju sa svojim  mustrama i počecima. Gledale smo da to bude što ljepša kutija; neka s ružama. I , kako su djevojčice nekad sakupljale salvetice, žene su  izrađivale i sakupljale mustre i početke. Pa smo onda išle jedne kod druge „ skidati“ mustru. Ponijelo bi se par kolačića, ali bi te i dočekalo makar  par kolačića i  makar jedne „fele“. Bilo je to pitanje ženske, domaćinske časti. Kad dođeš, i tek tada, otvarala bi se nova, uglavnom politrenska boca soka: od koprive, od bazge, od bazginih bobica, od višanja, od grožđa.... Naravno, po izboru tebe koja si došla. Onda bi se poveo razgovor o načinu pravljenja toga soka, o tome za čega je sve dobar i čak dapače ljekovit. Nakon toga bi se „ obradili“ recepti za tvojih par kolačića koje si donijela i za  onih  bar dvije vrste sa kojima te domaćica dočekala. Cvijeće je takođe bilo neizostavna tema i tu je već prošao sat. E, a onda bi domaćica donosila svoju kutiju sa mustrama i počecima. Naravno da su joj bili uštirkani. Onda ti izvadiš svoju heklaricu i svoje klupko i to započneš. Ako je baš prekomplicirano ili preveliko, kao moj početak sa donje slike, poneseš početak kući, a kad ga napraviš sebi, odeš vratiti posuđeni početak. I onda, naravno, sve isto: poneseš par kolača.....

 


 

 

22. kolovoz  2009. Godine

 

Nema mene, al' bome ni vas ( na internetu). Kuha se paradajz, zveckaju pasirke, iskuhavaju boce. Meni je ovo već treća tura. A bašče nemam. Dobila sam paradajza iz tri županije. Neka stara, dobra i lijepa prijateljstva. Jedni beru, pakuju i šalju. Drugi preuzimaju, nose i dovoze. Onda stoji u autu, na parkingu, sve dok ja krenem kući sa posla. Sutradan vraćam kante sa zahvalom; dok se ne odužim.
I tako smo jedni drugima čovjek. Prevaža se s tim paradajzom ljudska dobrota ; od zaborava se čuvaju prijateljstva.
No, da u toj žurbi  kasnoga ljeta ne zaboravimo ručni rad, evo dva lijepa. Nisam ih napravila sada, naravno. Od zimus su. Iz ladice.Vjerujem da ih i vi imate. Šeme su kružile kroz nekoliko županija, k'o moj paradajz.

 


 

 

 

 

27. kolovoz  2009. godine

Evo još jednog heklanog. I on ima svoju malu priču. Ljubavnu. Napravili su ga moji mama i tata. Zajednički.
Nekako, kao da su cijeli svoj život jurili svak svojim pravcem. Do starosti.
Ona je stalno prevrtala neke krpice, šila i prekrajala, heklala i vezla, sve uz tvrdnju da  upravo ona i upravo time „gura kuću naprijed“. On je išao u ribolov, sve uz tvrdnju da su babuške nejednakih veličina, sa puno malih lomljivih kostiju i okusom mulja zapravo spašavale kućni budžet.
Onda i jednom i drugom oslabio vid. Ona više ne vidi šeme, a on, što bi i pecao, nije više siguran u prometu pa ne može više do jezera.
I sad ujutro, uz prvu kavu, ona debelim koncem i još debljom heklaricom hekla skoro napamet, a on joj, sa najdebljim naočalama broji očice na šemi. I evo!

 

Povratak na glavnu stranicu

 

   Djelovanje Ladice pomažu:

Sviđa Vam se stranica?

Preporučite nas prijateljici, prijatelju, ujni, tetku...

 

Pisma u Raj

Znaš, ...

Tekstovi za čestitke

Ako želite napisati nešto posebno, za nekog iznimnog,... pročitajte ponuđene tekstove za razne prilike!

Katalog čestitki

Onima koji vam puno znače, izrazite na poseban način  svoje osjećaje,želje i čestitke. Čestitke jedinstvene po tehnici...

Suveniri

Stvorila sam „Josipa i Katicu, Slavonca i slavonsku snašicu, koji su u crkvu krenuli, za misu se odjenuli  

Cjenik

Cijene suvenira i čestitaka

Pokloni

Kakvi? Da ne koštaju puno; da obraduju; da ne omalovaže, ali ni prezaduže onoga kome  nosimo 

Ručni radovi i rukotvorine

Što oči vide, ruke naprave...  

Priče iz moje kuhinje

Tajna „ oružja“ u kuhinji :
Ja sama probala ili čula od drugih pa „šaljem „dalje.

Pola života je iza nas. Dobro, možda i malo više.
Pola života je ispred nas.Dobro; možda i malo manje.
Ali, u prosjeku, negdje smo oko sredine.

Kad te teškoće pritisnu

Točno prije godinu dana obolio sam od teške i ozbiljne bolesti, tzv. Non Hodgingov limfom, od koje se još uvijek liječim.

Zdravlje iz prirode

Ljekovito bilje, biljni pripravci, zdravstveni potencijal namirnica

 Mala Ladica

Iz ruku i pera moje kćeri 

Četvrti ćošak

Postoje takozvani "muški" i "ženski" kućanski poslovi. U ovoj će se rubrici pisati o "muškim" poslovima, i ja ću, kao novi član "uredništva",  pisati o njima

Priče s naslovnice

... o ljudima i događajima iz naše, ali i vaše okoline.

Oglašavanje na Ladici

Do novih kupaca preko naše stranice