Napravite svoju narodnu nošnju

Što vele, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Imala moja susjeda mamu. Njena mama isto imala mamu, pa je ta,(susjedina baka), davno nekad, početkom prošlog stoljeća, izvezla sebi narodnu nošnju. I to kunsajd svilom. Onu debelog veza i još debljeg sjaja. Pravu.
U njoj se udala. U njoj djecu krstila i drugima kumovala, a poslije tu nošnju dala svojoj već odrasloj kćeri (susjedinoj mami).
Susjedina mama je nikad  nije obukla. I nikad je nikom nije pokazala. Taman. Pa da joj još kažu da je seljanka.
Kad nastade Hrvatska država, narodnu nošnju imao svatko tko je imalo držao do sebe.
Pa susjedina mama, sva ponosna, izvadi tu nošnju i dade je svojoj kćeri (,a mojoj susjedi), kako i priliči jednoj majci.
Dva poratna desetljeća susjeda premetala narodnu nošnju svoje bake, ni sama ne znajući kud bi je stavila, čemu bi joj poslužila i kome bi uopće rekla koliko je nošnja stara.
Za dvadeset  poratnih godina (i onih osamdesetak ispred, iz prošlog stoljeća), zamaže se ljudska duša, a da ne bi jedna narodna nošnja, mislila je moja susjeda. Inače izuzetno čista i uredna žena.
Onda jedne neradne subote, uzme moja susjeda predmetnu narodnu nošnju i stavi je u vešmašinu. Na pranje.

 


 


Što je bilo tom ludom stroju da ovako isšareni i“ isfleka“ platno; da izvuče svileni konac iz njegova, gotovo stoljetnog sjedišta, mojoj susjedi ni do danas nije jasno.
                                          & & & & & & & & & &
A,....sukobile se dvije civilizacije.
I novija „ubila“ stariju.
                                        & & & & & & & & & &  
- Susjeda, evo je vama, ako se ne biste našli uvrijeđena.
Ja sada ne znam što bih s njom. Grehota je baciti. A vi stalno nešto šivate, pa ćete je  možda iskoristiti.
Susjedu, tj. mene, tri sunca obasjala. Bit će ona opet bijela, ne zvala se ja Ja. Pomislila sam tog trena.
 - Hvala Vam, susjeda!, rekla sam glasno. Teško  da se od toga još išta može iskoristiti kad je tako jako „flekavo“. Ali uzet ću je da Vam ne bode oči i da vas ne sekira.
I tako uzela.

Nastavak

 

 

4.prosinca 2011. godine

Kako sam proljetni tabletić “namolila“ da postane Božićni

 

 


Baš mi ovih predbožićnih dana za jedan poklon zatrebao tabletić.
Koliko ih god bilo u kutiji, ni jedan nije prigodan. Na jednom visibaba; na drugom maćuhica; na trećem jagoda.
A bilo mi hitno. I bitno. I nisam stigla napraviti neki novi; prigodniji.
Pa sam ovaj na gornjoj slici uspjela  „nagovoriti“ da postane Božićni.
Vidite i kako.

 

 

 
Na brzinu sam ga opheklala zlatnim koncem( sa dvije niti, da se bolje ističe), a onda i u ovaj proljetni cvjetić poubadala par zlatnih niti u svaku laticu.
Pa onda brže otišla u goste i na poklon ponijela ovaj Božićni tabletić.

 

20. rujna 2010. godine

Kupite   si   bojanku  

 

Već sam vam priznala da ne znam crtati. A volim vesti. Nekad je bilo za kupiti tzv. „drukanih„ stolnjaka, tabletića, jastučića, kuharica, štrajfnica.....
Iglu su vodile indigo plave točkice. Svašta su nam drukeri iscrtali. Bilo je leptirića, gljiva  ludara sa točkastim klobucima, košarica prepunih cvijeća, cvjetnih lančića, prekrasnih djevojaka sa uskim strukom, širokim haljinama i čvrstim uvojcima, pilića, patkica, žaba ,...pa, tko šta voli, nek izvoli.
Ali, odavno toga nema.
Neko sam vrijeme prectavala  motive za vez sa papirnatih salveta. Ali, one najčešće imaju sliku, a rijetko crtež. Pa onda, dok bih nevješto sliku pretvorila u crtež (a da znam, ne bih trebala precrtavati), ispadalo je to svakako, čak i uz onaj prozirni  papir.
Sad koristim crteže iz  dječjih bojanki.  To su pravi crteži sa oštrim crnim ivicama, pa kad se ispod njih stavi  indigo, prekrasno se precrta na platno. No, kad odaberete motiv, najprije ga dajte iskopirati jer su bojanke od mekog papira, pa se brzo prokine, pogotovo ako ćete isti motiv u nekoliko puta: npr. stolnjačić sa istim motivom u svaki ugao.
16. rujna 2010. godine

Pokušajte   i   vi   s   vunom 

        

Život je lakši, i ljepši ako svaki dan imate na umu onu narodnu: svako zlo za neko dobro. A istina, ne vrijedi to za ona najveća zla, al' sigurno vrijedi za ona mala, svakodnevna, obična, tekuća.
Samo se malo zagledajte, malo zamislite, i malo popričekajte.
Nastat će nešto ljepše od onog bivšeg, bolje od onog prošlog. Tako će svako zlo biti manje zlo; manje crno i manje ružno.

           

 

Meni nestalo zelenog konca. Baš uveče. Baš u subotu uveče. Uuuu, tko bi sad čekao ponedjeljak!?
Vidi koliko listova imam za izvesti?!
Al' bilo neke vune u zelenim nijansama. Pa, kako mi strpljenje nije jača strana, uvukla ja tu vunu u iglu.
I....ispalo prekrasno. Stotinu puta bolje od konca. I stotinu puta brže nego koncem. Tako su se lijepo slagale niti jedna na drugu, tako sam ih lijepo mogla prevezivati  (pečki vez).
                                         & & & & & & & & & &
I eto, da mi nije nestalo konca, ne bi mi vuna ni na pamet pala.
Da nije ispao problem, ne bih tražila rješenje.
Pokušajte i  Vi sa vunom. Lijepo je i brzo.
A s problemima polako. Svaki, baš svaki ima neku „kvaku“, koja vodi ka rješenju.
Samo ga treba dobro pogledati, malo razmisliti i malo popričekati
 

 

27. srpnja 2010. godine

Stolnjak   sa   smeđom   heklanom   bordurom

 

  

Kad su otišli tenkovi, krenuli na nas kamioni. Sa svih strana.Vozili pomoć. Između njihovih cerada izvirivale razne leptirice, nestrpljivo iščekujući zemlju u koju se sele.
- Još malo, dečki! Ne izgleda loše, dovikivali su debeljuškastim crvićima i žižcima, koji su putovali u  papirnatim kutijama s hranom.
                           & & & & & & & & & &
 Oni  još nisu došli ni do granice, a mi smo ih ovdje već čekali u dugim redovima. I svađali se. Jer smo sigurno znali da kada smo jutros došli, Ovoga Tu nije bilo. A sad je ispred nas.
- Kako znate da me nije bilo?, kad je jutros bio još mrkli mrak kad smo došli, branio se on.
- Eno ih!!!
- Je l' moljaca?!, upita netko.
- Ma, budalo, kakvih moljaca ?! Stižu kamioni.
Iz  starog skladišta jedne prijeratne trgovačke kuće važno i  ljuto izađu  aktivisti humanitarnog društva, strogo nam dobace da se ne ponašamo kao stoka i neka jači muškarci, a bome mogu i mlađe žene, dođu pomoći pri istovaru jer neće nam oni, aktivisti, valjda i to raditi i jer je i njima bio rat i nisu oni valjda naše sluge.......i valjda od njih dosta što su  našli pomoć i još k tome organizirali njen dovoz....i jer.....
- Evo, nek pomogne Ovaj Tu, povikasmo u glas. Prvi je došao.
- Ma nisam prvi, zavapi Ovaj Tu. Ja sam već među zadnjima stigao.
No, džaba mu bilo. Mi ga već gurnusmo pred ljutu  mašineriju humanitaraca koji nam nisu sluge, a mi se povukosmo u hlad da ne smetamo istovaru humanitarne pomoći.
– Sramota, humanitarno je urlala šefica od aktivista. Čovjek vam pred noge doveze, a vi niste kadri ni istovariti si to.
- Gospođo, ne sekirajte se, reče mi jedna starija žena  do mene, uočivši moju nelagodu koja je prerastala u odluku da i ja pomognem. Potom  me primi  za nadlakticu i povuče nazad u hlad. Nek nose. Ne bojte se! Ne bi da nemaju koristi. Sve što je bolje sami poberu i pokupe prije nas.
                                     & & & & & & & & & &
U jednoj takvoj donaciji  stiglo i nešto konca. Ja okasnila, pa me zapao samo ovaj smeđi. A nikad nisam voljela ništa smeđe. No eto, kad je badava, šta fali i smeđem? A bio mi ružan čim sam ga uzela. Kod kuće mi bio još ružniji.
- Ma, kad krenem heklati, bit će to lijepo, tješila sam samu sebe.
Krenula ja i heklati, on ružan i dalje. Nabrzo  stiže i kazna za moju lakomost. Negdje  pri samom kraju te moje bordure, ponestane mi tog humanitarnog konca. Pa sam morala dokupiti. I pri tom platiti. Pa je taj dokupljeni  bio iz druge serije. Pa je kod prvog pranja taj dokupljeni postao svjetliji. Pa sve još ružnije i nije ga ni za stavljati  na stol.
- Zašto si ti uopće uzela taj konac kad ne voliš smeđe?, upita moj muž kojem je već dojadilo kukumakanje oko tog stolnjaka.
-A zašto, zašto!? Pa znaš zašto; bio je badava, odvratim  nervozno.
- E pa onda si ga duraj!, smireno će moj muž.   
                                              

 

19. srpnja 2010. godine

Marijine   lutke 

           
 Ove sam dvije lutke dobila od moje prijateljice Marije.

 

 

- Sigurno je poznajete, rekla sam kolegi sa posla. Iz iste ste ulice.
- Ma znam; to je Ona što se samo igra s nekim bebama, reče On za Nju, koja nikada i ništa ružno nije rekla za Njega.
Spremala je svoju kuću; uređivala dvorište; pekla sitne kolače i s veseljem čekala dane kad bi joj dolazila djeca.

 

 

Svaki ugao Marijine kuće“ diše“. Svaki zid “živi“.  Bezbroj je jastučića; a na jastučićima sitan, prebogat vez. Bezbroj je lutaka. Svaka posebna. Svakoj drugačije lice; svakoj drugačija kosa; svakoj drugačija narav. Samo im iz grudi srce ne čuješ. K'o ljudi!
 Bezbroj minijatura, goblena, slika. Presvučeni kauči sa izvezenim „meblštofom“
Nikad je nisam čula da se na nešto žali. Ili na nekoga. Kad god bi joj djeca došla; dobro su joj došla.
- Sigurno su u nekom poslu. Nije ni njima lako; nikom nije lako, govorila bi kad ih nije bilo.

  

15. srpnja 2010. godine

Moja   najstarija   lutka

 

 

Ovo je moja najstarija lutka. Vezla sam je 1997. godine, kad sam prvi puta postala nezaposlena.
I, dok su drugi jutrom žurili na posao, ja sam uvlačila konac u iglu, pomicala špenadlu po šemi i pitala se u čemu sam pogriješila. Mustra je , kako vidite, bila i široka i zahtjevna, pa sam imala vremena uredno posortirati sve svoje poslovno loše poteze i odluke.
-Neka joj, govorili su moji sumještani !
Isti oni koji su navraćali u moju radnju posuditi kišobran; pitati me kad ću kući, pa da se i oni povezu. Isti oni koji su dolazili moliti da im nazovem telefonom djecu po cijelom svijetu, jer oni još tih poratnih godina nisu imali telefon; isti oni koji su dolazili posuditi , najprije sitnog, a kasnije i sve češće i krupnijeg novca. Tako su govorili i svi oni kojima sam bila jamac za kredit. Ili im posuđivala auto  jer svoga nisu imali.
- Kad  bi mi pričuvala ove patkice da ne nosim tu kutiju po cijelom gradu?! Pište  a, da oprostiš....i smrde. ( Pa nek smrde meni i onima koji dolaze u moju radnju ? )
Pričuvala sam.
- Kad bi mi dovezla dvije vreće umjetnog gnojiva kad ideš s posla ?Al', nemam ti sad dati novaca do  plaće.
Dovezla sam. I platila sam.
- Kad bi mi............, kad bi mu..........'ajde molim te, platit ćemo čim budemo imali.
Eto, svu  sam  tu  gorčinu  uvezla u ovu  nošnjicu moje najstarije lutke.
No, srećom, kako je bljedjela nošnja, bljedjela je i moja gorčina.Možda još brže.
                                      & & & & & & & & & &
I dok ja  kročim svojom životnom stazom, tko zna koliko je onih kojima nagazim srce. Pa možda vezu neku borduru da zaborave što sam im napravila.
Dragi Bog nam dade kajanje i oprost. A onima koji u životu ne uspiju naći ni jedno ni drugo, njima dade zaborav. Pa  s vremenom izblijede i boli i tuge, kao crveni konac na haljinici moje najtarije lutke.

 

 

  

 

10. srpanja 2010. godine

 

Velika,   rascvjetana,   žuta   ruža

 

 

Ova velika žuta ruža „procvala  je ispod moje igle„ prije desetak godina. Radila sam je bodom križića, hvatajući tri niti. Nije bilo leakrila; ni paname; samo starih plahti iz crvenog križa. Do konca je uvijek nekako bilo lakše. Nevezla sam je na jednoj takvoj staroj plahti. Kao da je i ta plahta preživjela rat pa, ...kako sam je god okretala, dvije tri rupice u tkanju sam uvijek hvatala. Pristala sam na to. Druge mi nije bilo. Danas mi je zbog toga žao, ali,.... onda je bilo onda: vesti ružu na tome ili nikako. A meni ovo nikako nikada nije išlo. I eto, „cvate“ pod ovim staklom već godinama za moju dušu: niti je sapira kiša; niti je jedu lisne uši; niti je tko bere. Uz nju se „uramio“ i komadić ovdašnjeg rata: četiri  kružića na kojima postoje samo niti  jedne strane, a druge su se izvukle i nestale u vremenu; u transportu; u pranju; u ratu; tko zna gdje. Sad  „pričaju„ sa ove slike da smo živjeli vrijeme u kojem plahte nismo kupovali, već dobivali iz crnih vreća humanitarne pomoći. I, u onom zlu, bili sretni zbog dobivenog. Pa onda, kad bismo izvadili sve dobiveno iz vreće, još bismo one bolje koristili za zavjesice, tabletiće; ili goblenska platna. Ne ponovilo se i daleko bilo; ali je bilo.
                                    & & & & & & & & & &
Tek za utjehu nama ljudima, ni ruža nije lako biti. Od ranog proljeća, kad sirota prezbroji što joj je ostalo od zime, iz svake joj grančice niče samo jedan san: procvasti mnoštvom prekrasnih cvjetova. Najprije si slaže pupove: pažljivo; laticu po laticu. A između svake latice bar malo mirisa. Posla k'o u priči. Bdije ruža nad svakim pupom. K'o mi nad djecom. Uz svaki je pup napravila trn. Samo da ga ne uberu; samo da ga ne popasu. Da procvate; jer za to je nastao.
Ali, nije to tako jednostavno. K'o ni nama ljudima.
Čovjek je izmislio škare, pa  bere ruže  bez straha od trnja. Ni lisne uši se ne boje trnja. Ni kiša.
                               & & & & & & & & & &
I ove godine ruže nasložile nebrojene pupove. Pedantno slagale laticu po laticu; između svake latice stavljale malo mirisa. Samo da bude ljepša kad procvate. A onda došle velike kiše i sve saprale; sve uništile.
Tek za utjehu ružama, ni čovjek nije lako biti. Tako i nama ljudima dođu neke velike kiše i saperu sve naše snove. 

             
29. lipnja 2010. godine

Crvene   ruže

 

 

Moja kuća je baš moja i stoga što me u njoj, između ostalih i ostaloga, čekaju i ove crvene ruže. Sa isto takvim tabletićem ispod njih. Najprije sam uoči jednog Božića od prije par godina kupila ove crvene ruže. Dok je ostalo svileno cvijeće bilo uredno  postavljeno u svoje vaze, ove su ružice bile bez reda nabacane u jednoj košari koja je stajala na podu trgovine, ne imajući valjda svoje mjesto  u redu ostalih. Sagnula sam se i tek tada vidjela koliko su lijepe. U tom zimskom, predbožićnom periodu još i ljepše i prigodnije u toj grančici božikovine, sa imitacijom mraza na laticama  i lišću, sa srebrnim perlicama umjesto bobičastog ploda božikovine. Kupila sam ih da si dodatno razveselim i uljepšam taj Božić. I eto, imam ih do danas. Nije se otopilo inje na njenim laticama.
Onda sam  na komad platna  precrtala ruže sa neke stare zidne kuharice, izvezla ih i potom opheklala.
Sad sve to stoji na jednoj komodi u hladu ulaznog hodnika moje kuće. I,... kad svakodnevno putujem sa posla, nema zabune. Tek na četrdesetom kilometru postoji kuća  u čijem hodniku postoji komoda, na komodi tabletić sa crvenim ružama, a na tabletiću  crvene ruže sa imitacijom inja na laticama. Da, i po tome je moja kuća samo moja. I u njoj me čeka sve kako sam sama željela i osmislila, ukrasila i dekorirala.To su sitnice koje za malo kuna postaju  za mene velike; kad ih donesem kući, kad nađem za njih mjesto, kad im nešto dodam i osmislim kako će stajati, one postaju  najprije dio moje kuće, a potom i dio moga života. (Ružica sa svojom grančicom božikovine koštala je 3,5 kn. Kupila sam ih 30-ak i te godine sa malim puketićima ovih ružica išla kod rođaka i prijatelja u čestitanja; tek da se ne ide praznih ruku)
                                             & & & & & & & & & &
Uvijek, baš uvijek mi je žao ubrati cvijet. To je jedan mali život; pa makar i cvjetni; pa makar i biljni. I u tom biljnom životu ima snova  (biljnih) i planova(cvjetnih). Na vrhovima grana najprije  se pojave pupovi. Oni „jedva čekaju  da odrastu“, da postanu ruža: divna, prekrasna, mirisna. Zašto im škarama prerezati taj cvjetni san?

 

 

 

 

 

12. lipnja 2010. godine

 

Martinjski  nadstolnjak

 

 

       

Ovi  ljubičasti grozdovi  su mi uspomena na prvu  poratnu jesen 1992. godine. Ako je  uopće bila poratna. Izgoreni ostaci naše kuće bili su udaljeni  četiri kilometra i pet godina. Jer, tamo se moglo tek iza „ Bljeska „. Ginulo se čak i  puno vremena iza toga.
Te 1992. godine smo živjeli u tuđoj kući. Jer nismo mogli do svoje. Spavali smo na tuđim krevetima. Jer nismo imali svojih.U tuđem dvorištu je bio tuđi orah, pa smo  za lijepog vremena ispod njega sjedili na tuđim stolicama. Pod orahom je bila tuđa trava.
Ali, sunce je bilo i naše. I nebo iznad tog tuđeg dvorišta je bilo i naše. Pustila bih svoj pogled među oblake, ne bih li nekako preko njih vidjela svoju kuću. Ili bar ono što je od nje ostalo.
- Ma,opet  ćemo mi pjevati za Martinje, mislila sam vezući  ovaj nadstolnjak u tuđem dvorištu, pod tuđim orahom, na tuđoj stolici .
Hvala dragom Bogu, i bilo je tako.
Iako, osim ovih mojih grozdova , nemamo više ni jedne loze.

 

 

29. svibnja 2010. godine

Izvezene   višnje

 

 

Na selu je svaka kuća imala višnju. Pa kako bi bez nje? Treba za sok, treba za kolače: i one fine, i one dizane. Prva cvate. Prva zori. A onda se pod njom sjedi i pije kava. Jer, na selu nema suncobrana.
Naravno da smo onda i mi imali višnju. Jednu, ali vrijednu. I to  uz samu cestu. Nek se vidi. Bila ta višnja i na televiziji.  Krajem devedesetprve. Ali  presječenog debla. Pogodila je granata.
Ja sam tada tužna i pretužna bila sa djecom na moru; u izbjeglištvu.  Muž u logoru, kuća izgorjela, pa  sad i višnja, mislila sam tužno zagledajući  i u ivice ekrana  ne bi li vidjela još nešto. Ali, kamere  u umproforskom vozilu brzo su prošle kraj naše kuće, odnosno onog što je ostalo od kuće.  Onda sam nacrtala na komadiću platna ove višnje i izvezla ih. Za uspomenu.
Muž mi se, hvala dragom Bogu, vratio iz logora i posadio , ne jednu, već pet višanja. Lijapo su cvale, lijepo rodile. Sjedimo pod njima, pijemo kavu i odavno ne govorimo o ratu. Ostao je samo ovaj tabletić . No, i on je bijel, lijep i veseo, pa sam gotovo i zaboravila koliko sam tuge uvezla u njega.

 

 

 

23. travnja 2010. godine

        

Nadstoljnjak   sa   košaricama

Najprije  sam izvezla nadstolnjak sa košaricama punim cvijeća. Bio je lijep, ali ipak ne nešto posebno. Cvijeće sam našla na akciji za 5,00 kn puketić (u mojoj košari ima 4 puketića ). Sviđalo mi se i znala sam da će mi negdje dobro doći. No, kad sam   N A K O N lanjskih Sisveta za samo 5,00 kn vidjela ovu drvenu košaricu, još sam u trgovini zamislila ovu sliku.

 

 

 
Od tada ovaj trio ( nadstoljnjak, košarica i cvijeće ), stoji na nekom starom stoliću u jednom, do tada potpuno nezanimljivom uglu moje kuće.
Razveselio se i stari, klimavi stolić. Sve sam sebi ne vjeruje da je to on.
- Ludove stari! A ti se bojao šupe, sjekire i vatre, mrmljao je zadovoljno sam sebi  kad nas ukućana nije bilo u blizini. Ma, znao sam ja  da ja još mogu biti od koristi. Dobro, ne mogu više držati vrelu juhu, ali......ni ovu košaricu sa ovolikim cvijećem bome nije lako držati; trebaš ti za to imati i godina i iskustva, razmišljao je na glas.
Pa, i u pravu je.

 

 

6. travnja 2010. godine
           

Narcisi   u   križićima


Evo, „procvali“ su mi i oni. Njih sam svojevremeno donijela iz jedne bolnice.
Soba je bila trokrevetna. Uz prozor sam ležala ja, uz zid  je sjedila  jedna gospođa. Srednji krevet je još bio nepopunjen, pa ga je gospođa kraj zida cijelog prekrila šemama, krevet privukla do svog , na njega stavila jednu nogu i lagano špenadlom  na šemi označavala sve što bi na krilu izvezla.

 

 

 

- Je l ' te ?! A šta i Vi imate masnoće?, pitala sam čim je ona mene upitala  da li me smeta što je ona uzela i taj srednji krevet.
- Ma tako i mi. Znate, ja sam od Đakova. Bez tri smoka nema kolinja.
Ja ipak malo pomaknem šemu na srednjem krevetu, tek toliko da imam gdje sjesti i da se bolje čujemo. Za malo pređosmo na djecu, pa na cvijeće. Izvadile se i slike. Tu desno, tu uz samu kuću ima tulipane. Sad već tisuću lukovica, garant. Izvadila bome i ja moje: djeca  skroz mala, pa djeca pred polazak u školu, pa djeca na maturalnim zabavama. Ovu haljinu  kćeri sam ja šivala.
- Ma nemojte, s divljenjem (valjda?) će gospođa  od Đakova.
Onda ja otišla po svoju termosicu. Taj isti dan njoj došle posjete. Upoznali se i sa mnom. Krasni neki ljudi. I oni su tako rekli za mene. Ponijeli moju termosicu da je napune kavom pa da nas dvije imamo. Onda ja zamolila, kad su već tako divni ljudi, ako im ne bi bilo teško da mi kupe 80 cm bijelog leakrila pa da i ja vezem narcise kao i njihova rođaka. A ona će mi dati konce.
- Ma kakvi teško, šta bilo pričam. To je najmanje što mogu učiniti za jadnu mene koja po tako lijepom i toplom vremenu, zajedno sa ovom njihovom  sirotom, leži u toj nesretnoj bolnici. Ne daj, Bože, nikome i daleko bilo. Kad opet došli ti naši rođaci, ma zapravo, od ove gospođe od Đakova, donijeli moju termosicu punu vrele kave i meni  to platno. Ja da ću platiti, oni ni čut'. To je najmanje što mogu učiniti za jadnu mene koja po tako lijepom i toplom vremenu......................

 

 

 

Odmah  poslije vizite jedna mi medicinska sestra, inače krasna jedna žena, iskopirala šemu. Gospođa od Đakova nabrzo otišla, ja izvezla  plotić u jednom uglu, pa pustili i mene. Ostalo sam završila kod kuće.

 


 

 4. siječnja 2010. godine

 


              N I K A D   N E   Z N A Š   K A D   T I   „ T R E F I „   N E T K O   D O Ć I

 


Zgodni su ljudi Slavonci. Kad nekom idu, zaskviči prasence dan ranije....gdje ćeš ići praznih ruku? A ljudi te tako lijepo pozvali! Ražanj na „gepek“, litrenku šljivovice, dva ,tri para kobasica, pa 'ajmo! To Slavonac. A žena mu do pred sam polazak peče, peče, peče: što lijevane, što dizane, što ovakve, što onakve ( kolače ).
Tako kad oni nekom idu.
A kad se njima dolazi, „letaju“ tjedan dana po cijeli dan; tko u kući, tko oko kuće. Opet sve isto, samo puno više. Opet zaskviči prase, 'al bome, zableji i janje. A žena peče, peče, peče....presvlači krevete, zrači sobe....
Tako ljudi Slavonci čekaju goste.
E da, 'al gosti će otići. Treba pripraviti ljudima da nešto i ponesu. Makar za uspomenu. Dobro, spakovat će im se bar pol praseta i pol janjeta. Ne može se to sve pojesti. Ostat će sigurno i pečenog purana. Rakiju neizostavno. Makar litru. Joj da,i kilu, dvije očišćenih oraha; graha obavezno. Baš  dobro rodio. Da, 'al to se sve s vremenom potroši; što brže , što sporije. Treba zato dati i nešto trajnije, makar za uspomenu; da se sjete gdje su bili!

 

 

 
A za to trajnije ja sam se uvijek laćala igle. Ne bih mirno spavala ako u kutiji nema barem desetak „ na lageru“ jer, nikad ne znaš kad ti „ trefi „ netko doći. Gornja dvojica ( tabletića) su  s  tog „lagera“.

 

 

 

01. studeni 2009. godine

 

 

 

 30. listopada  2009. godine


I duša mi je nagorjela u tom strašnom ratu pa su još dugo iza njega svi moji cvjetovi cvali nekim  tamnim koncima.

 

 

 

                                          26. listopada 2009. godine.

J A       S A M       S I   „P O N I J E L A  „ S U N C E

Kad nas je Rat tjerao iz našeg sela, htjeli smo nešto ponijeti. Makar za uspomenu. „Ne može!“, zaurlao je i sve zapalio.“ Evo vam sad vaših uspomena. U pepelu. Vadite ih iz vatre ako vam je toliko stalo!“ , siktao je prokletnik. Plakali smo i  gazili po zgarištima. Netko je nešto ponio. Ja sam uzela Sunce. Ali je i ono bilo čađavo, prekriveno  spaljenim žitnim klasjem.
Ovu sam sliku izvezla odmah poslije rata. Po sjećanju. Tako mi je jako trebalo Sunce iz mog sela. Ali, sjećanja su još  mirisala na garež, patnju, tugu, pa je i slika ispala tako.

 

 

 

J a g o d e   n a   s t a r o j   p l a h t i

 

Prvog   poratnog  proljeća (, ako je uopće bilo poratno , jer ginulo se još dugo i na sve strane), nije bilo jagoda u nijednoj bašći. Te  1992. godine izvezla sam ih na jednoj staroj plahti dobivenoj u caritasu.

 

 

 

 

 

Vezena      s l i k a    M a j k e   B o ž j e


U jednoj staroj knjizi o ručnim radovima pronašla sam šemu za  vezenu sliku Majke Božje.Tamo je bila i izvezena i to bodom goblena, a potom uramljena u malu okruglu ramu; nešto kao medaljon. Ja volim da mi sve bude razgovjetno i da se bolje vidi, pa sam ja vezla bodom križića. Napravila sam sliku za sebe; ali su onda nabrzo bili jedni svatovi, pa sam je baš zaželjela pokloniti mladencima: da ih kroz život čuva. Onda sam tako sebi napravila još nekih (vjerovali ili ne) petnaestak slika i sve su otišle čuvati uglavnom neke mladence. Radila sam ih u raznim bojama: zelenoj, smeđoj, crnoj, plavoj i plava je meni  najljepša jer se tako divno slaže sa areuolom koja se obavezno radi zlatnim koncem. I sada gotovo nikome ne idem u svatove, a da ne ponesem jednu  ovakvu vezenu sliku.Tako se brzo i lako napravi (pogotovo ovako križićima), tako je lijepa, umilna i pobožna i umjesto mene i puno bolje od mene,  svojim likom „kazuje“ koliko sreće, spokoja, mira, blaženstva i Božjeg blagoslova želim onima kojima je poklanjam.
Moja mama je u par sa mnom heklala lik Majke Božje.

 

 

 

 

 

 

 

 12. kolovoz  2009.


Tabletić  koji je čekao svoju komodu; godinama.

 
Ovaj sam tabletić  sa maćuhicama radila za jednu komodu: zamišljenu i željenu. Tabletić završila, a komode nikako. Pa se ne može jedan mjesec, pa se ne može drugi mjesec, pa prošlo tako i nekoliko godina. Na kraju smo je ipak kupili. Baš onakvu kakvu sam željela. Tako je tabletić ipak dočekao svoju komodu.

 

 

 

6. rujan 2009. godine

Ovaj mali servis, ili bolje rečeno, ono što je od njega ostalo, prekrasna mi je uspomena  na djetinjstvo moje kćeri kada smo nas dvije, kao jedine žene u kući, dugo ispijale svoje, ženske kave. Bio je to  ritual kojim se tkalo njeno malo djetinjstvo. Sve je moralo biti, kako je ona tada govorila „k'o  za prave“. Kukale smo  jedna drugoj kako ti dečki ( tata i stariji brat)svagdje ostavljaju svoje stvari i kako nas dvije to „ više ne možemo ni durati ni naspremati za njima“. Pri tom smo obje imale prekrižene noge. Ona je to sa svojim malim i  punačkim nogama najprije teško izvela, a potom ih još teže držala u takvom položaju. Ali ih je držala. Često smo jedna drugu oslovljavale sa „gospođo“i smišljale raznorazne razgovore, sve uspuhujući od životnih problema .
A  u tabletiću ispod  našeg servisa uvežena je uspomena na neke druge dvije žene: snahu i svekrvu. Poklonila mi ga je snaha i uz kavu mi  pričala o njemu ( tabletiću ).
Udala se jako mlada i, naravno, kako je to tada išlo, došla u kuću muževih roditelja. Udala se dobro jer su oni bili velike gazde. No, u toj kući samo bilo velikog posla. A ona, niti je znala niti je voljela raditi te poslove. No, u kući bila i šivaća mašina, pa čim se ukućani  nekud raziđu , ona brzo za mašinu.
Najprije rubila i krpala, onda počela krojiti i šivati. Selo k'o selo, jedva dočekali.“ Gdje ti je snajka kad ti sama kopaš ?“, dovikivali seoski jezici. A svekrva k'o majka, ( a ne k'o svekrva) uvijek branila i to istinski. Te radi ovo, te radi ono, te je uz djecu, te kuha za rabotu.....Vidjela svekrva njene ruke, ali i ono što bi one stvorile. „Samo ti dijete budi u kući. Pusti ti selo. Mi bi tebe vani satrli poslom, a tebi je očito dragi Bog namijenio drugi posao, pa ga i radi.“  Vrlo ubrzo postala  snaha seoska šnajderica.
Od tada u njihovoj kući uvijek bilo novaca: njih nije mogla osiromašiti ni suša, ni poplava, ni mraz, ni nametnici, ni slab urod. Njih dvije, svekrva i snaha, slagale se i voljele cijeli život. Jedna radila po vani , jedna radila po kući pa bilo porađeno i jedno i drugo. Ovaj tabletić izvezla je ta snaha. Poklonila mi ga je već kao starija žena, uz ovu lijepu i neobičnu, ali istinitu priču. Koliko bi se brakova spasilo od razvoda da je bilo više ovakvih svekrva i koliko bi djece odraslo uz oba roditelja da je više žena ovako prigrlilo tuđe dijete kad bi mu došlo u kuću!?!

 

 

   Djelovanje Ladice pomažu:

Sviđa Vam se stranica?

Preporučite nas prijateljici, prijatelju, ujni, tetku...

 

Pisma u Raj

Znaš, ...

Tekstovi za čestitke

Ako želite napisati nešto posebno, za nekog iznimnog,... pročitajte ponuđene tekstove za razne prilike!

Katalog čestitki

Onima koji vam puno znače, izrazite na poseban način  svoje osjećaje,želje i čestitke. Čestitke jedinstvene po tehnici...

Suveniri

Stvorila sam „Josipa i Katicu, Slavonca i slavonsku snašicu, koji su u crkvu krenuli, za misu se odjenuli  

Cjenik

Cijene suvenira i čestitaka

Pokloni

Kakvi? Da ne koštaju puno; da obraduju; da ne omalovaže, ali ni prezaduže onoga kome  nosimo 

Ručni radovi i rukotvorine

Što oči vide, ruke naprave...  

Priče iz moje kuhinje

Tajna „ oružja“ u kuhinji :
Ja sama probala ili čula od drugih pa „šaljem „dalje.

Pola života je iza nas. Dobro, možda i malo više.
Pola života je ispred nas.Dobro; možda i malo manje.
Ali, u prosjeku, negdje smo oko sredine.

Kad te teškoće pritisnu

Točno prije godinu dana obolio sam od teške i ozbiljne bolesti, tzv. Non Hodgingov limfom, od koje se još uvijek liječim.

Zdravlje iz prirode

Ljekovito bilje, biljni pripravci, zdravstveni potencijal namirnica

 Mala Ladica

Iz ruku i pera moje kćeri 

Četvrti ćošak

Postoje takozvani "muški" i "ženski" kućanski poslovi. U ovoj će se rubrici pisati o "muškim" poslovima, i ja ću, kao novi član "uredništva",  pisati o njima

Priče s naslovnice

... o ljudima i događajima iz naše, ali i vaše okoline.

Oglašavanje na Ladici

Do novih kupaca preko naše stranice