Pred svatove se iz kuće iznosio sav namještaj,

(“srećom”, nije ga bilo puno i nije bio neki),

a u kuću su se unosili stolovi i klupe, posuđeni i doveženi sa svih strana.

Na klupe su se stavljale deke presložene  dva puta, onako po duljini.

Da bude toplije sjediti i da se ne poderu haljine.

Pa su se te deke cijele noći namještale i dizale jer,...kako tko krene plesati, prekorači klupu,

redovno nogom zapne za deku, pa je onda krene namještati , što taj koji je srušio, što ovi koji ostanu sjediti.

&

Sretan je bio onaj tko je uspio dobiti kakav vatrogasni dom.

Em se nije morala prazniti kuća, em se nisu morali dovlačiti stolovi i klupe, em je bilo komotnije i za jesti i za plesati, em je u svakom domu postojala i “bina”, pa su na njoj bili svirci.

Ali, iz poda”bine” nije izlazio nježno bijeli “dim” u kojem bi mladenci plesali.

&

Torte nisu bile na kat.

Pekle su ih starije i iskusnije žene, miješajući ih kuhačama jer je mikser tada rijetko tko imao.

Strine.

Tete.

Kume.

&

Vjenčane haljine su bile bijele, bez obzira kako su stvari stajale.

Imale su duge rukave, izrez uz sam vrat i , naravno, pokrivena leđa.

Šile su ih strine, tete, kume, jer u to vrijeme, malo je koja kuća bila bez šivaće mašine.

Svaka mlada je imala bijeli veo na glavi i o tome se nije raspravljalo.

Niti se tko bunio, niti je tko imao drugačijih ideja i želja.

&

Kumovi su teškom i preteškom mukom kupili vjenčani poklon.

Tad još nije bilo ni čekova, ni dozvoljenog minusa, ni kartica.

&

-Samo pazite da vam slikar ne pokupi sve novce koje dobijete u svatovima, 

upozoravali su oni koji su već imali svatove.

Strogo dogovorite koliko slika tražite.

&

Svatovski ručak kuhale su iste one strine, tete, kume, koje su pekle kolače.

Pa je ručak nekad bio neslan, “iako su ga sve i jedna solile”,

a nekad preslan, iako, “života im”, ni jedna ga nije posolila.

&

U ponoć su mladoj skidali veo i na glavu joj se vezala marama.

Sve tako i meni.

A marama bila ružna.

I ja sa njom.

Izgledala k’o baba.

Puno poslije sam vidjela da neke mladenke to nisu ni htjele, ni dale, već lijepo svezale maramu oko vrata.

&

Od pića se služila rakija i vino.

I jedno i drugo se spremalo u burad i čuvalo dok dijete ne doraste do svatova.

-Ima toliko da bih mogao desetero svatova napraviti, govorili su očevi mladenaca.

-A,....dobraaa, govorili su gosti, hvaleći najviše rakiju.

A sad, jel’ bila dobra ili ne, pričalo se tek poslije svatova.

Kupila se i pokoja gajba piva.

Baš za onee, ma znate koje.

Što kod kuće nemaju ni za kruh, a tu sad piju pivo.

Šta misliš?!

&

Sve što se nije imalo, dizalo se (uzimalo) u najbližoj trgovini “na teku”,

pa onda vratiš sve što god ti ostane.

Onda se zove šef trgovine da sve zbroji, oduzme i konačno naplati.

Nitko tada nije imao kalkulator, pa ni šef trgovine.

Već on uzme poveći “škanicl” i na njemu računa.

I onda šefu ostaviš malo “tringelta”, a svim, uglavnom trgovkinjama, doneseš kolača.

Sve u znak zahvalnosti što su ti dali"na teku"

&

Eto, tako je to nekako bilo.

I još svakako i kojekako.

O svemu tome napisala sam svojevremeno dvanaest priča pod zajedničkim nazivom “MOJI SVATOVI”.

Tko nije čitao, može ih sada potražiti na ovom linku.(To je link za prvu priču, a ostale je slijede )

A tko je čitao, neka mi ne zamjeri što opet upućujem na te priče.

Jer, da nisam tužna i da nisam sama, danas bih bila slavljenica na svojoj četrdesetrogodišnjici braka.

&

Ali, nije bilo suđeno.

Druga priča

https:na ovom linku

Link za četvrtu priču-

Link za petu priču

Link za šestu priču

Link za sedmu priču

Link za osmu priču

Link za devetu priču

Link za desetu priču

Link za jedanaestu priču

Link za dvanaest priču