06. travnja, 2010.

Uskrs

Završilo je sveto razdoblje Velikog tjedna i uskrsnih blagdana i započeo je uobičajeni radni ritam pa se i sam vatam posla. Pun sam dojmova i ne znam odakle da krenem, ali ću ipak izdvojiti ponovne kave učetvero, ručkove učetvero, doručke učetvero... Od Božića je sve to bilo udvoje, a samo u boljim trenucima utroje, kada je Mala Ladica dolazila kući na pokoji vikend, ali tek sad, za Uskrs, stigao je i Mali Ćoškić iz bijelog svijeta i tek tada je to bila potpuna sreća.

Za mene Uskrs, kao i Božić naravno, ima dvije dimenzije i obje su mi važne, svaka na svoj način i prema svakoj se odnosim na poseban način.

Vjerujem u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće i ta vjera mi pomaže da bolje shvatim smisao života i postojanja. Mislim da bih bez toga bio znatno prazniji i izgubljeniji, i mislim da mi ta vjera značajno pomaže u pronalaženju odgovora na važna životna pitanja i da mi trasira put kojim hodim kroz ovaj svoj život. U takvom razmišljanju, uz to Svijetlo i Nadu, doživio sam onu vjersku, duhovnu dimenziju Uskrsa.

Slika Ivane Ljubešić - "Isus na križu"

Druga dimenzija Uskrsa je malo ležernija i ne propitkuje nekakvu daleku budućnost, ona se svodi na ono danas ili najdalje sutra, prekosutra. Tu se postavlja pitanje što će biti servirano na stol, kako će se to pripremiti, tko će biti u gostima itd. Ovi sadržaji koliko god izgledali nevažni, imaju svoju značajnu ulogu u ukupnom doživljaju ovog velikog događaja.

Svake godine sve više ljudi koje ja znam daju svoju uskršnju šunku peći u tjestu kod naših mjesnih pekara i mada takva šunka nije uopće loša, meni to ne pada na pamet. Kuhanje šunke u kotlu i sve što uz to ide, za mene je važnije od same šunke i taj ritual ne bih mijenjao, ni kad bih od pekara dobio još jednu šunku gratis. Čitava ceremonija kuhanja, s pripremama traje oko pet sati i za to vrijeme ne prođe ni pola sata da budem sam kod kotla. Tako je bilo i ove godine.

Sin mi je pomogao oko priprema, a kćer je prinjela doručak kojeg smo se prihvatili čim je poservirala i s obzirom na jučerašnji post, s uživanjem smo se bacili na plodove moje pušnice. Poslije su mi stizali prijatelji koje sam obavjestio da je fešta počela i da ih čekam.

Za ovaj Uskrs odlučio sam da na repertoaru bude paprikaš od divljači i to po receptu kojeg sam nedavno dobio od maestra Vinka i koji sam već stavio na stranicu prije par dana. Uklapalo mi se to odlično u raspored, jer oko šunke nema puno posla pa sam bez većih problema mogao raditi i na tome, a i mojoj ženi se ta ideja svidjela, jer sam tim potezom riješio gotovo pola uskršnjeg menia.

Završno izvješće govori da sam odlično obavio obadva zadatka pa je zaključeno da bi to trebao postati tradicionalni jelovnik, a da bi možda mogao probati u međuvremenu napraviti jednom sarmu, jer tko zna, kad mi već ovo ovako dobro ide, možda bih i sarmu napravio bolje od žene. Ona je rekla da se neće zbog toga nafuriti, jer da je njoj najvažnije da gosti budu zadovoljni.

03. sječanj, 2010.

Lijepo je, al´ nek je završilo

Počela je 2010. Danas je moj prvi radni dan nakon božićnih i novogodišnjih blagdana za koje sam si ostavio 10-ak dana godišnjeg odmora i teško se privikavam, ali šta se može, kad se mora nije ni teško, kaže naša narodna. Ne slažem se baš s tom poslovicom, kod mene je upravo suprotno, ono što moram, to mi je najteže. Ovo što radim, ne moram i zato mi nije teško, točnije, ovo baš volim. Mislim na ovo pisanje u „četvrtom ćošku“. Zato ću napisati par riječi o ovom mom godišnjem, zapravo o blagdanima koji su prošli.

Tradicija je nasljeđe prijašnjih naraštaja i ona se čuva i njeguje kao spomen na te naše korijene, čime sami sebi dajemo nekakav dodatan smisao i želimo ju prenijeti na buduća pokoljenja, jer mislimo da ćemo na taj način ostati duže u njihovim sjećanjima, zapravo zajedno s njima. Jedna lijepa tradicija naših starih je i pečenje pečenice za Božić i sve radnje koje idu uz to.

Nekada, dok sam bio još dječarac, moj tata je pekao pečenicu na sam Badnjak, i svi moji rođaci u našem selu su pekli isto na Badnjak. A onda moj stric i njegovi dečki, moji bratići, počeli su stvarati novu tradiciju. Oni su počeli peći pečenicu, ne dan prije Božića, na Badnjak, već dva dana prije Božića. Moji su taj potez doživjeli gotovo kao bogohuljenje, a mi djeca smo to dočekali s velikim odobravanjem, i to iz jednog vrlo prozaičnog razloga, mogli smo umakati kruh u kapljevinu, jer taj dan se nije postilo. Naime, još jedna tradicija vezana uz Božić je post na Badnjak i postiti na taj dan uz takvu ponudu specijaliteta, je bilo pravo iskušenje. Moji nisu podlegli našem dječijem pritisku i promjenili dan pečenja pečenice, bili su tvrđi od Katoličke crkve, koja je vjerojatno pod pritiskom svojih vjernika ukinula post na Badnjak kao obavezu, već je to ostalo na vlastiti izbor.

Ja volim tradiciju, ali volim i umakati pa sam ja, kad sam postao svoj gazda, odlučio također peći dva dana prije Božića, a na Badnjak svojevoljno postiti. Osim ovih razloga još jedan ima značajno mjesto u tome da sam počeo ovako kako sam opisao, a to je što se pečenje pečenice ne može zamisliti bez društva, a gdje ima društva tu ima i veselja, a gdje ima veselja tu ima i vina i jutarnje kuhane rakijice. Sve to zajedno, s dimom kojem smo izloženi cijelo vrijeme, od nas na kraju napravi osobu spremnu samo za kadu i krevet.

A na Badnjak se treba ići na Polnoćku, neodložno, i treba se biti „čist“, da ne kažem trijezan i odmoran i eto tog još jednog važnog razloga zašto sam i ja pomakao datum pečenja pečenice.

Najprije plećka

Apsolutno najslađe se najedem božićne pečenice po dolasku s Polnoćke. Opet tradicija. Prije polaska odrežem plećku, isječem ju na fine komade, složim na tanjur, umotam u foliju i stavim na hladno. Moja žena pripremi stol, francusku salatu, koju također stavi na hladno i to nas čeka spremno dok se svi vratimo nazad. Obično smo za Božić u punom sastavu, djeca i mi, i tada nastupa trenutak kad je pečenica najslađa, poslije je isto dobra, ali to više nije to, poslije je to jelo, nije više tradicija.

Stjepan prvomučenik

Božić provodimo također uobičajeno. Uglavnom ja budem na božićnoj misi, a nakon toga je ručak, kojem tradicionalno prisustvuje moja punica i tast. Oni su ljudi u godinama i ne zadržavaju se puno. Ubrzo nakon ručka tast se okrene punici i kaže: „Onda, `oćmo l´ mi kretat“, što je znak da je druženje završeno. Ni mi se ne bunimo previše, krevet me već nekoliko puta tiho pozvao, čuo sam dok sam prolazio kraj njega, a žena mi kaže da je i nju zvao. I djeca imaju neke svoje rasporede. Uglavnom, svi se jedni drugima izzahvaljujemo, mi njima što su se odazvali, oni nama što smo ih pozvali, mi njima za poklone, oni nama za divan ručak i razlaz.

Drugi dan je sv. Stjepan prvomučenik, imendan mog šogora i nastavak gozbe i ovog tjelesnog terora. Ne smijemo si ni zamisliti kad dođemo tamo pa kad on navali: „`Ajde, uzmi još juhe, daj šta se lickaš, uzmi te sarme, odlična je. E daj probaj ovaj specijalitet od moje žene, gle kakvu pečenicu imam....“ I nema da ne uzmeš, prisjest će ti više nego da to sve nekako uguraš u sebe. Prije završiš ako ga poslušaš. I još nešto što se ponavlja svake godine. Priču o sv. Stjepanu prvomučeniku svi znamo napamet, jer ju slušamo svake godine, i to da je on još gore prošao, jer je oženio moju sestru.

Sjedi se u dvije prostorije, u jednoj muškarci sa svojim mudrovanjima o sportu, politici, hobijima, poslu i ko zna o čemu sve ne. Priče na pretek, sve jedan drugog prestižu, a u drugoj žene, one valjda imaju svoje priče, ne znam o čemu one pričaju, uglavnom nemam vremena prisluškivati, jer sam ovdje jako zauzet svojim pametovanjem. Sigurno nekog ogovaraju, a Božić tek prošao, mogu ponovo na ispovjed. No, ni naša se priča ne završava na ovim „visokoumnim“ temama, ni kod nas ne fali ogovaranja i trača, ko kake babe, i mi bi isto mogli opet na ispovjed.

I tako je otprilike završio ovaj moj godišnji odmor, to jest ovi blagdanski dani, i sretan sam što je bilo tako kako je bilo, ali sam i sretan što je prestalo, jer se više nije dalo durati. Nije loše malo krenuti na posao, malo nešta raditi.

Povratak na glavnu stranicu