Živjeli na svijetu jedan Čovjek i jedna Žena. Čovjek bio dobar i predobar. Vrijedan i prevrijedan. Žena bila zla i prezla. Zločesta i prezločesta. Umišljena i preumišljena. Bahata i prebahata. Bezobrazna i prebezobrazna.

Čovjek “letio“ za svakim poslom. I svaku, ama baš svaku kunu prijavio Ženi. Neka. Nek i Ona zna. Mora znati. Pa će nam svima biti bolje. A Žena samo sjedila i čekala. - Znam ja Njega! Taj samo laže. I taji. ....Ma, nitko me neće uvjeriti da nije ponešto sakrio po džepovima! Nitko. Tko ne bi sakrio? Ja bih prva. Slagala tako zločesta Žena svoje zločeste misli, jednu do druge.

- 300,00 kn, reče dobri Čovjek na kraju dana. - Nije 300,00 kn već 900,00 kn, vrisnu zla Žena i upiše u svoje knjige da je dobri Čovjek zaradio 900,00kn.

- 12.583,00 kn, reče dobri Čovjek na kraju mjeseca. - Nije 12.000,00 i tih pišljivih 583,00 kn, podvrisne zla Žena, nego 25.000,00 kn. I zapiše u svoje knjige da je dobri Čovjek zaradio 25.000,00 kn.

-168.042,00 kn prijavi dobri Čovjek na kraju poslovne godine. -Ma nemoj!!!, podvrisnu zla Žena. Misliš da sam ja luda?! Da ja ne znam koliko se može zaraditi i koliko si stvarno zaradio?! Misliš da ja ne znam da si od mene po džepovima posakrivao bar još toliko?!, vikala zla Žena da joj se sve tresla stolica u kojoj je sjedila. Iako, stolica bila i čvrsta, i skupa, i masivna. Od pravog drveta. Ručno rađena. - Zaradio si ti 300.000,00 kn, vikala dalje zla Žena. I malo sam rekla! I tako i upiše.

Išlo to tako godinama. Desetljećima. Dobri Čovjek radio sve više. Jeo sve manje. Zla Žena vikala sve jače i upisivala sve više. Dok dobri Čovjek ne pade na zemlju. Gladan. Jadan. Umoran. Bolestan i prebolestan. Kad to vidje, pritrči mu zla Žena. - Ustani!, poviče na dobrog Čovjeka. - Ne mogu, reče ovaj tiho. - Ako ne ustaneš, platit ćeš, povika opet zla Žena. - Ne mogu, Ženo, zar ne vidiš da umirem? - Ako ustaneš, nikad ti više neću upisivati više nego što si zaradio, reče blaže zla Žena. Dobri Čovjek se samo zakašlje. Jako i bolesno. - Ako ustaneš, otpisat ću ti dugove, reče blago zla Porezna. - Sad ih otpiši svom ćaći, reče kroz kašalj dobri Čovjek na umoru, stišćući u bolesnim rukama maramicu u koju je stalno kašljao. Krv.