(Mira Čelec: Puketić od zelenog lišća)

Pa, ja zaista ne znam zbog čega toliko hvale i pohvaljuju te liječnike što rade po cijeli dan? Te ljude zapravo treba kažnjavati. Jer,...ako se toliko može u danu raditi i napraviti, zašto nisu tako i do sada?!

Ma, naravno da ne mislim tako.

Trče po trgovinama, što jedna, rijetko dvije trgovkinje. U golom znoju i rasčupane kose, dojure malo na blagajnu, pa onda otrče malo na istovar, pa malo u skladište.... A mi kupci čekamo. Čekamo. Čekamo. Tko na blagajni, tko uz vagu u kojoj više nema papira, tko uz frižider da mu se nareže salama. Strpljivi smo. I ne ljutimo se na tu jednu ili dvije ženice, koje bi nas trebale poslužiti. Jer, nisu one krive.

„Zalijevamo i uzgajamo“ onaj veliki „vrt“ nezaposlenih, a lomimo kičmu sretnicima (da li?!), koji imaju posao.

Tako je i sa liječnicima. I dok su manje radili, ostajalo je u utrobama operiranih svega i svačega: i gaze, i škara, i rukavica. Jer,....i oni su samo ljudi. Otišli bi malo kući. Malo bi odmorili. Malo bi bili sa svojom djecom. Na kraju, možda bi i oni nekad otišli na skijanje. Makar o svom trošku.