Bio na svijetu jedan Čovjek. Od rodbine imao samo starog oca, a ovaj od imovine još stariju kuću. Kad mu umro otac, Čovjek proda staru kuću, pa kupi sebi fino odijelo i još finiji kaput. I cipele. Naravno.

-Dobro sam to napravio, potvrdi Čovjek sam sebi. Dobro i pametno. To će meni biti i znanje, i zvanje, i zanimanje.

Baš tako bome i bilo. Krene Čovjek u svijet, među ljude. Tako sa odijelom i svojim kaputom. Sve u svojim finim i skupim cipelama. Gdje god došao, tako uglađen, ljudi zaustavljali posao, posijedali ga za stol, slušali ga i međusobno se nadmetali tko će ga bolje počastiti i više mu spakovati. A on išao od kuće do kuće, od sjetve do sjetve, od žetve do žetve, od berbe do berbe. Onda, bilo tu i krstitki. I karmina. I vjenčanja. I useljenja. I rođenja.

S vremenom Čovjek naučio i lijepo pričati. I svakom se ulagivati. I koješta obećavati. Jer, tako uglađen, velike ljude poznaje. Pa ga svi još češće pozivali i više mu pakovali. Do tad se pakovalo samo sa stola, a sad se za njega trčalo i u podrum, i na tava, i u pušnicu.

Divno i dugo živjeli Čovjek i njegovo odijelo. Kad Čovjek umro i ostalo samo odijelo, počeli po selu jedan drugog ispitivati tko je i otkuda je bio taj Čovjek u finom odijelu. Čiji je? Koga ima? I,...nitko ništa nije znao. Znali samo da je imao odijelo.

Ha! Takvi smo mi ljudi. Zato tako i prolazimo.