No, nije ni moja mama baš bila od juče. Što vele, „što te ne ubije, to te očvrsne „ , pa i ona nakon onog plakanja zbog prijesnog mesa, čvrsto odlučila da ni ona bome više neće zgrizati i da neće nju Ta, Ta , Ta jedna vrijeđati. I još u njenoj kući.

Mačeve ukrstiše vrlo brzo. Oko moje vjenčane haljine. Al' ne onakve kakvu je imala Pepeljiga: bogate, strukirane, pune ukrasa i nabora o kakvoj sam sanjala od djetinjstva. Ma kakavi! Radilo se o bilo kakvoj haljini. Samo da je bijela. Oko toga su se obje složile. Jer,...što bi rekli ljudi. Zna se tko nije u bijelom.

Moja mama je rekla kako mi zaručnik treba kupiti vjenčanicu. Ili ti njegovi. Moja je buduća svekrva pitala od kuda joj to i gdje je to ikada čula. Moja mama je rekla da je tako u kraju iz kojeg ona potiče. Onda je moja buduća svekrva rekla da ona i ne zna iz kojeg kraja moja mama potiče, ali da je vala to ni ne zanima, da u ovom kraju nije tako, da njoj ne pada na pamet kupovati mi vjenčanu haljinu, da oni za te svatove bome imaju i prečeg troška od mene i moje haljine i na kraju, kad je moja mama već zapela, a znala je ona da će sa mojom mamom biti problema, i svi su joj to govorili, može ona meni kupiti tu prokletu vjenčanicu, ali neka onda moja mama kupi njenom sinu vjenčano odijelo. Pa smo kvit.

Moja mama, koja isto nije bila od juče je rekla da nije ona spala na to da joj drugi za njeno dijete kupuju haljinu, i da kad me mogla roditi, othraniti, a bome i otškolovati, i to krvavo, da mi može kupiti i tu nesretnu vjenčanicu i da će je ići kupiti iz ovih stopa i neka ne misli ona (prija) da oni (moji) nemaju novaca, već je to bio običaj, a običaje se mora poštivati, pogotovo kad su iz kraja odakle potičeš i da kada bi sada moja svekrva i htjela kupiti meni vjenčanicu, pa da je i zlatna, moja mama joj to ne bi dopustila i ne bi je primila i ne bi meni dozvolila ni da joj se približim, a kamoli da je obučem.

-Samo da znate, prijo, i meni su svi rekli da ću se uz vas krvi svoje napiti dok obavimo te svatove.

-Ma tko je to rekao?, skoči moja buduća svekrva.

- Nije bitno tko kaže, nego što kaže, na brzinu izvrne moja uzrujana mama staru narodnu poslovicu i doda: a bome su i pravo rekli!