(tapiserija Marije Forman)

Svi bi u ovoj zemlji voljeli biti neki privatnici.

I,...nemam ništa protiv. (I sama sam bila.)

Ali se brzo izigraju. Ili umore.

Kako hoćete.

Pa jednom nađeš Njega, ali On ne zna što si naručio kod Nje.

A Ona ostala kod kuće kuhati ručak.

„...Jer se ionako ništa u ovoj državi ne isplati.....“

Drugi put trebaš Njega, a nađeš Nju.

A Ona ne zna ni je l' gotovo. Ni gdje je. Ni koliko to košta.

A On otišao u ribe.

Jer je subota i jer subotom ionako nitko ne dolazi.

I,...jer u ovoj državi uglavnom nitko nikad ne dolazi.

I jer je Njima, i Jednom i Drugom, dosta svega.

I države. I nas, koji dolazimo (uvijek baš kod onog kojeg nema), i naših jadnih narudžbi od kojih oni ne mogu platiti ni struju u lokalu, a kamoli druge dadžbine i jer, ....da su znali što sad znaju, nikad ne bi ovo otvorili.

No, Ona će Njega ipak nazvati. U te ribe.

Iako je subota.

Kad sam ja već sad došla.

Da ga pita je l' to moje gotovo.

I gdje je.

I koliko košta.

I,...bilo je gotovo. Nalazilo se u desnom skladištu.

I koštalo je,....“ šta On sad zna?! 120,00 kn.“

I onda mi Ona to naplatila.

Ljuta.

I bez grudnjaka na sebi.

(Jer,...danas je subota i imala je i Ona kod kuće posla, a ne da „slibi“ u tom lokalu za tih mojih“pišljivih“ 120,00 kn. I,...jer joj je dosta i ovog grada, i ove države,...mislim i mene.)

Nije to rekla, ali....,vidjelo se.

Na nosu.

I cijelom licu.

Račun nisam dobila.

Valjda zato što se radilo samo o tih „pišljivih“ 120,00 kn.

Robu sam dobila.

U ruke.

Pa nek si nosim.

Ni papira. Ni vrećice.

Samo "doviđenja".

A, i to je nešto.

Ponegdje bude i bez „doviđenja“.

Nisam ja baš ni bila zadovoljna sa tim što je On napravio.

Trebalo je to malo popraviti.

I dopraviti.

Ali dobro sad.

Kad je Čovjek već u ribama; i kad je ta subota, neka bude tako kako je.