Ja sam ovu priču čula na propovijedi jedne nedjeljne mise, pa ću je prepričati i vama, za slučaj da je niste imali prilike čuti, ili pročitati. Navodno da je Kineska.

Jednoj sirotoj Ženi najprije umro muz, pa nabrzo i sin. Za muževu dušu dan i noć molila, al' za sinom se nikako nije smirivala. Onda čula da na jednoj dalekoj planini, u jednoj dubokoj šumi, živi neki jako stari Čovjek, koji pomaže ljudima i svakakve im želje ispunjava. Al' da je do njega gotovo nemoguće doći na tu daljinu i u tu divljinu.

-Ništa majci nije nemoguće, reče Žena, pomoli se još jednom na grobu svoga muža, pa krene tražiti toga starog Čovjeka, da vrati u život njenog sina.

Danima i danima hodala sirota Žena. Spavala gdje je noć zatekla, pila iz planinskih potoka, a jela što se po šumi moglo ubrati. Nakon dugo, dugo vremena, pronađe Ona tog starog Čovjeka, pa ga još s vrata poče moliti da joj u život vrati sina.

-Dobro, odvrati stari Čovjek. Vratit ću ga, ali pod uvjetom koji ti moraš ispuniti.

-Ja ću sve učiniti, pobrza Žena.

-Vjerujem ti, reče stari Čovjek. Kad si našla mene u ovoj divljini, znam da prevoliš svoje dijete. No, vrati se sada među ljude istim putem kojim si i došla, nađi čovjeka koji živi u potpunoj sreći, koji ne zna za tugu i teškoće, pa zatraži od njega tri zrna graha i donesi ih meni. Ali pazi, ako ne nađeš baš takvog čovjeka, džabe ćeš dolaziti jer bez sretnih zrna ne mogu vratiti život tvome sinu.

-Ma kako ne bih našla, odvrati veselo Žena. To je bar lako. Ja poznajem mnoge takve ljude i sigurna sam da će mi dati zrna. Kako ne bi. Šta je tri zrna? Svatko će mi od njih dati, kada čuju za čega mi trebaju. I Žena veselo ode niz planinu.

-Draga, Ženo, dat ću ja tebi ako hoćeš i tristo zrna graha. Baš nam je jako rodio ove godine. Ali, ja nisam sretan čovjek, reče prvi „sretni“ Čovjek kojeg je Žena zatražila grah.

-Kako nisi?!, u čudu će Žena. Pa tvom se imetku ne vidi ni početak, ni kraj.

-Istina, veli Čovjek. Ali, ni mojoj se tuzi ne vidi ni početak, ni kraj. Moja žena već mjesecima leži u krevetu i izgleda da se sirota iz njega nikad neće ni ustati. Ženo, draga! Dalje traži jer u mojoj kući vlada bolest i tuga, a za sreću ne znamo. Džaba nam imetak.

-Oh, oprosti, reče Žena. Nisam ja to znala. Nek dragi Bog pomogne i Tvojoj ženi i Tebi, da vam bolest iz kuće ode, reče Žena i ode dalje tražiti tri zrna graha za spas svoga sina.

-Ti tražiš spas za jedno dijete, a ja sam u požaru izgubio troje djece, reče drugi „sretni“ Čovjek.

-Pa zašto onda uvijek pjevaš?, upita Žena koja je tražila grah.

-Pa šta ću? Znaš da sam ja doselio iz drugog sela. Kad se to dogodilo, žena mi od tuge umrla za godinu dana, a ja selio iz sela u selo, bježao od svoje tuge, a ona u stopu za mnom. Volim pjevati, pa pjevam da nekako preživim. Ako hoćeš, graha imam koliko god treba, ali sreće nemam, reče drugi „sretni“ Čovjek i zaplaka se za onima koje je izgubio.

Žena nije gubila nadu. Išla od kuće do kuće, od sela do sela. U svakoj kući bi joj rado dali graha, koliko god treba i koliko god može ponijeti, al' potpuno sretnog čovjeka našla nije. Svaki imao makar jednu tugu i makar jednu teškoću, pa se Žena nikada nije vratila na onu planinu. Na kraju otišla svojoj kući, umirila se i živjela tamo dok je dragi Bog nije pozvao k sebi.