Kroz nekih par dana dođe im u kuću jedna stara žena. Dopješačila ona čak iz susjednog sela. Ništa u rukama imala nije. Donijela samo mir svoga srca.

Da sa njim utješi njihova. Da ih podigne. Da ih ohrabri. Sve se to i isto tako dogodilo i njoj. I to ne jednom, nego dva puta. Najprije kad je njoj neka „Milka vragulja“ rekla da joj je majka odavno mrtva i da joj je ona što ju podiže i koju zove mamom nitko i ništa. Drugi put kada je ona (ta stara žena) primila u svoje ruke tuđe dijete, da ga podiže i voli kao da je njeno rođeno. -Eh da, uzdahne žena. Nekad su žene jako umirale pri porodu. A svako takvo dijete imalo svoju „Milku vragulju“.

-Suzama se ne voli, reče im stara žena. Suze samo raspiruju i nadimaju tugu i na kraju kroz njih iscuri cijelo srce. One dvije Male odmah prestale plakati, pa u strahu pogledaše na pod da im nije srce već iscurjelo. -Srećom nije, šapnuše jedna drugoj još šmrkave i balave od suza.

Stara žena ustade i zagrli Reziku i malu Mariju. -Ne plačite više ni vas dvije. I ne slušajte huškanja seoskih žena. Pa znate da je sve Božija volja. Božja je volja i što sam ja danas došla k vama, čak iz drugog sela. A sam Bog zna koliko me bole noge.

Stara žena ostala dugo kod njih. Skoro cijeli dan. A kad otišla, ostavila za sobom mir. Mir i spokoj.

-Jesi nam ti onda i dalje seka ili nisi, upitaše uglas one dvije male što su onako naprasno prestale plakati. --Jesam! Jesam, reče im Marija kroz osmjeh i obje ih čvrsto zagrli. (Nastavit će se.)