Možda nećete, ali..., molim vas, vjerujte. Rezika i Marija posjećivale svakog bolesnika u selu. I za svakog imale tanjur toplog jela. A uoči Božića i Uskrsa, pekle kolače po cijele noći, a onda ih raznosile u svaku kuću u kojoj nije bilo ni brašna, ni masti, ni kruha, a kamoli kolača.

Kad Marija dorasla do udaje, njen otac proda najbolju kravu i kupi joj šivaću mašinu. Singer. Isto tako dobile i one dvije male. Svaka po jednu kravu, za po jednu šivaću mašinu.

Možda nećete, ali...., molim vas, vjerujte, jer....vidjela sam na svoje oči. I Marija, kad postala svoja gazdarica, obilazila bolesnike i za svakog uvijek imala tanjur toplog jela. A uoči Božića i Uskrsa, pekla kolače do duboko u noć i onda ih raznosila u kuće u kojima nije bilo ni brašna, ni masti, ni kruha, a kamoli kolača.

- Rastiplje kuću, govorile su ostale žene. I to one koje ni dugme sašile nisu. A kamoli jastučića, a kamoli stolnjaka, a kamoli svega onoga što ste vidjeli. I još puno onoga što niste vidjeli, a i dan danas stoji u Marijinoj kući.

Marija Forman bila žena vrijedna divljenja u svakom pogledu. Imala veliko srce, uspravnu kičmu i bistar um. Na svojim slikama vezla hrvatske trobojnice još puno, puno, puno prije devedeset prve. Ali, vezla i opanke. I kape “šajkače”. Vezla i crnce. Njen konac nije imao predznak. Nikakav. Voljela je sve ljude.

(Nastavit će se)