Krenuo jedan Čovjek u neke goste. I sa sobom, naravno, poveo Jezik i Želudac. Veselili se obojica.

-Jedva čekam da stignemo, reče Želudac. U gostima uvijek ima pun stol svega.

-Halapljivče nezasitni, reče mu Jezik. Još nismo pravo ni krenuli, Ti već nemaš mjere. Ti u ničem nemaš mjere. Ti si zapravo samo jedna velika vreća bez dna. Uvijek me sramotiš, i da mi je zgoda, nikad Ti ne bi išao sa mnom. Bilo bi mi bolje da idem sam. Jer,....mene ljudi cijene. Ja sam zanimljiv i pametan. I nemoj sad kad dođemo kod ljudi navaliti na svešto pred Tebe stave, pa da ja poslije zbog Tvoje žderačine ne mogu ljudima u oči pogledati. Ti samo gledaj kako ja, reče Jezik.

-Evo i nas, gromko će Jezik čim su došli. Daleko vam ta kuća! Ja mislio, vi ste negdje u centru.

Najprije došla juha. Krasna. Vrela. Goveđa. Ne znaš je l' ljepša juha il' tanjur u kojoj su je servirali. Svi osim Jezika lagano krenuli, hvaleći usput domaćicu, kako i priliči.

-Tako i moja Žena, započe Jezik ne časeći časa. To se svi čudom čude kad Ona skuha juhu. Al' Ona uglavnom kokošju. Imamo svoje kokoši. Pa znamo što jedemo. A i ja više volim kokošju. Moja Žena to do savršenstva.

Svi osim Jezika jeli i pojeli, samo se njegova juha ohladila. Pa mu podgrijali. Jednom. Pa onda još jednom.

Onda servirali sarmu. -Jedite slasno, gosti naši dragi. Ima puno sarme. Što svi skupa ne pojedemo, spakovat ćemo vam i za kući.

Sarma bila divna i ukusna. -Ajoj, da vi ljudi probate od moje Žene sarmu...! Pa mu dogrijali jednom. Pa onda još jednom.

Došlo i pečenje. Svi jeli, Jezik pričao. Najprije o sebi. Pa onda o svojoj firmi. I kako ga tamo cijene. Jer, nije ni čudo. Jer stvarno, da nema Njega, nije sad što je On, al' ne bi bilo ni Njegove firme. I to već odavno. Onda prešao na djecu. Nije što su Njegova, al' takvih nema. Vrijedni, pametni, a bome i lijepi. Baš se svi čude i baš ih svi hvale.

Poslije ostali jeli kolače, pomalo pijuckali, došla i kava, a Jezik samo pričao. Sad o svojim unucima. Nećete vjerovati, sve i jedan najprije puzali. - E, al' što su oni zgodno puzali. Ne k'o druga djeca. Poslije prohodali. To ste trebali vidjeti.......

Kad su svi drugi gosti otišli, Jezik krenuo o politici. Noć padala. Domaćini zijevali. Siroti Želudac krčao od prevelike gladi i muke.

Kad se oko ponoći ipak i konačno krenulo, reče Jezik. -E, šteta! Nismo ni zapjevali.

-U našoj kući i nećeš, rekoše preumorni domaćini kad su za njim zaključavali vrata.