-Aaaa, ako je meni dobro, mora biti i ptićima, govorila Ona dok su druge ptice svakodnevno popravljale svoja gnijezda; da budu sigurnija, da budu ljepša i...najvažnije, da budu toplija.

-Aaaa, pa znaju valjda gdje im je gnijezdo, govorila Lastavica dok su druge ptice dozivale i izvirivale ptiće, koji su odletjeli na svoje prve, kratke i nesigurne letove.

-Pa, ženo, runi ti se gnijezdo, ispast će ti ptići, govorile su Lastavici ostale ptice.

-Šta bi ispali?!

Nek paze.

I ja pazim, govorila je Lastavica.

-Moji najbolje vole sami, govorila je Lastavica dok su druge ptice letjele šumom i sakupljale hranu za svoje ptiće.

Uostalom, k'o da je meni netko pomagao. I ja sam sve sama.

Gnijezdo se runilo, runilo.

Svaki dan iz njega ispala makar po jedna grančica.

Mlade lastavice dolijetale sve rjeđe.

Kad vidjele da u gnijezdu danima nema ničega, osim prevelike hladnoće, prestale dolaziti.

Mora se djecu voljeti.

Svaki dan. I kad narastu.

I mora im se reći da su važna.

I najvažnija.

I mora im se pokazati da su voljena.

I najvoljenija.

I mora kuća biti topla.

I mora ih se čekati sa onim što vole.

A prije toga se mora znati što svatko od njih voli.

I mora ih se pitati kako su. Jer su i njihova krila otežala od života.

I mora ih se bar nekad poslušati.

Jer,...samo tako ih se priznaje.

Kad su mali, treba im znati davati.

Kad narastu, treba od njih znati primati.

I, ne smije biti važne i manje važne djece.