Sve je tako, kako je. I kod nas i u svijetu. Čak ni snijega nemamo. A Božić dolazi. U SRCA. I IZ SRCA. I,...ništa ne košta, a toliko daje.

-Donijela sam Vam bijelog luka,- reče mi tiho i nesigurno Žena kraj koje sjedim za nedjeljne mise. Ogroman je i imam ga puno. A Vi nemate bašču. Od ganuća sam je zagrlila.

Druga cijelo ljeto radila k'o sezonac na moru. Pa mi donijela lovorovih grana. Za začin. Jedna mi Baka ispekla kuglof. -Vi radite,...opravdavala je i mene i sebe kad sam otvorila vrata. Ja sam kod kuće, imam vremena, dodala je uz osmjeh. Dobila sam i štrikane čarape. Od kvalitetne, ali raznobojne vune. Složene su boje bez reda i rasporeda. Onako kako je koje boje ostalo mojoj susjedi od preko puta. Prije nekih dva tjedna pred vratima me dočekala vreća krumpira. Nedugo zatim na bravu netko okačio vrećicu jabuka............

I ja sam od sebe svašta dala. Ono što sam ja imala. I što sam mogla. I što sam mislila da treba ljudima oko mene.

Raznosi se dobrota od Čovjeka, do Čovjeka. Lijepa. Jednostavna. Obična. Najobičnija Dobrota. Ona ne sjaji. Već grije. I to odmah dva srca: onoga tko daruje i onoga tko je nešto dobio na dar. Kao da smo tek sad, kada puno toga nemamo, upoznali jedni druge. I skinuli sa svojih srca nepotreban sjaj. I masku. Da ostane samo Dobrota. Dobrota koja se usudi darivati jednostavnost. I ono što ima. Dobrota koja se ne pretvara. I ne uzdiže iznad onoga što jesmo i što možemo biti. Dobrota koja grije srca. Kud god prođe i koga god dodirne. Dobrota u običnim stvarima.

Mir sa svima vama, Ljudi dragi. Ljudi dobri. Neka vam je svima blagoslovljen Božić.