(šećerni različci Rozalije Kurjaković)

Nije Rozalija više htjela ni kuhati. Za koga bi?, mislila je. Ali ni jesti. Kad bi joj se najavila kakva posjeta. -Kud bih išla? I zašto bih išla?, mislila je Rozalija i ostajala u svojoj kući, bolno se spotičući o svaku uspomenu. I zašto bi mi netko dolazio? To ionako nitko ne može razumjeti. Niti me itko može utješiti. Čak ni moja djeca. A kamoli netko drugi. Jer utjehe nema. Mrzila je sve koji su živi. I koji su zajedno.

-Neće to valjati, govorila su djeca. -Nešto moramo smisliti. I to hitno. -Da, ali što? Pa vidiš da ništa neće.

I smislili! Da ona voli. A da je ne podsjeća. Da bude nešto drugačije. Da je naprosto prevare. Iz prevelike djetinje ljubavi. Iz prevelikog straha da se jednoga dana naprosto neće vratiti sa tog groblja.

Uplatili joj tečaj za izradu ukrasa od šećera. U Italiji. Gdje ona i njen muž nikada nisu bili zajedno. Gdje nema uspomena. Gdje je ona sama. Jer joj je bilo suđeno da ostane sama. Ali i naređeno da živi dalje. Znala su djeca da ona i njih previše voli da bi odbila nešto što su joj željela dati. I što su već platila. -He,he; govorila su djeca. I škrtost nekad može koristiti.

(nastavit će se)