Ovo je Barbara Špančić. Rođena sestra moje svekrve. Ista ona što je u mojim svatovima pazila na pohanje. (Moji svatovi-Treći dio) I što je iz svatovske kolone skrenula svojoj kući po zdjelu. I što je mojoj svekrvi za imendan donijela sadnicu jorgovana.

Blago njenim snahama kad se ona tako zove Barbara, mislila sam ja. (Moja se zvala Ankica. To može svatko.)

No, bila je ona posebna po svemu. Sve je na njoj i oko nje odisalo posebnim mirom, redom i čistoćom. Ja i moja svekrva smo k'o sumanute letale za poslom, i... bilo nas je dvije, al' nam nikad nije bilo ni približno k'o kod njene sestre.

- Lako njoj, govorila je moja svekrva. Ona živi u gradu. - Lako njoj, mislila sam ja. Ona se zove Barbara.

A teta Barbara imala sve što smo imali i mi: veliku bašču, puno, puno, puno kokoši, gusaka, pataka; tada i svinje. Al', što je reć', reć', njena kuća bila s unutarnje gradske table. Pa,... i moguće je da je moja svekrva bila u pravu. Jer,.... čim je kokoš gradska, ta mora da manje i jede i smrdi. I sve ostalo. A tako vjerojatno i ostale životinje.

Uglavnom, kako je teti Barbari, kao gradskoj ženi, sve bilo lako, ja i moja svekrva smo po sve išle kod nje. I po „flance“, i po jaja za rasad. I po pijetla. I po patka. I po gusana. I po cvijeća.

Dok bismo došle, (pješice ili biciklom, jer auta tada nismo imali) ja i moja svekrva, ne znaš koja gora: crvene, znojne, raščupane. Kao da smo upravo završile sa okopavanjem svijeta. I to cijelog. A teta Barbara, lako njoj, čekala nas uvijek ovakva kakvu je vidite na gornjoj slici. Uvijek u nekoj zgodnoj haljini, obavezno sa „girtlićem„ oko struka i još obaveznije sa zlatnim lančićem oko vrata.

- Ma to ona namjerno, šapne mi moja svekrva. Onda bi nas teta Barbara uvela u svoju namjerno i do savršenstva spremljenu kuću. Na stolu je uvijek bio namjerno uštirkani stolnjak. A iz frižidera bi uvijek, ama uvijek i bez izuzetka, namjerno izvadila ispečen kolač.

- Znaš da ja te gluposti nit pravim, nit jedem, odbrusila je moja svekrva. Mala će. (Mala sam bila ja.)

Nikad nisam znala na kakvom će tanjuriću biti kolač. Znala sam samo da će biti poseban, divan, gradski. - Ma, to ti njoj sve od njene svekrve, šapnu meni moja svekrva. Ne boj se, ne bi ona ništa bacila. Njoj sve treba. Pa se onda ovako pravi važna, u rafalu ispriča moja svekrva, dok je njena sestra išla maloj (to sam bila ja), po neki sok. Naravno, domaći. I naravno, u nekoj divnoj boci.

Ja sam tu htjela ostati tjedan dana. Ili bar dok ne izjedem sve kolače iz frižidera i dok ne pregledam sve što je teta Barbara naslijedila od svoje svekrve i onda to ništa nije bacila.

Ali, moja svekrva se dizala, stavila u košaru, pa na bicikl, ono po čega smo došle i što nam je teta dala, pa smo odjurile svojoj kući, da opet sumanuto jurimo za poslom. Jer,..... mi se nismo zvale Barbara. I nama nije bilo lako k'o teti Barbari. Jer smo i ja i moja svekrva bile seoske snahe i stanovale sa vanjske strane gradske table. Dok smo se onako crvene, znojne i raščupane vozile uz „švabin breg“, dovikivala mi je svekrva da si je i ona sto puta mogla kupiti onakav zlatni lančić (i još veći i zlatniji), ali da je ona uvijek onako skrbna i skromna, kakva je bila otkad zna za sebe, sve svoje uložila u kuću i neka si to dobro upamtim.

(Nastavit će se)