Ma da! Kod tete Barbare stvarno bilo sve prekrasno. I sa nekim značenjem. I sa nekom pričom. Ovaj luster! Recimo. Dobio ga tetak Slavko negdje polovinom prošlog stoljeća od svog oca za rođendan.

Pa nisu ni ti moji siromaci (svekar i svekrva), bili za sve krivi. Pa kako da mom svekru polovinom prošlog stoljeća njegov tata kupi ovakav luster sa kristalnim kuglama, kad svekrov otac tada više nije bio ni živ???

Al' i da je bio, nama takav luster ionako ne treba. Još da nam se razbiju te kristalne kugle, pa šta onda?! -Luster nije za ugled,-govorila je moja svekrva. A ispod ovakvog lustera ne možeš čistiti ni orahe, a kamoli krpati čarape. Pa onda nitko od nas nije žalio što nemamo takav luster. (Osim mene. Meni je bilo jako žao.)

-Uostalom, šta je rođendan?,govorila je dalje moja svekrva. Pravi i pošteni ljudi imaju imendan. Pa nam onda svima još bilo manje žao što i mi nemamo takav luster. (Samo meni bilo više žao. Al' nisam smjela reći.)

No, devedesetih “postade i naša zob šiljasta“, što bi rekao moj mili muž kad nešto krene na bolje. -Ja sam to znala! Ja sam to osjećala. Ja sam u to vjerovala. Ime je bitno. Ime, govorila je moja svekrva Ankica svome mužu Franji. Jer,...devedesetih si se ti trebao zvati Franjo i Ankica. A moji su se, bome, zvali. (I nisu se zvali Barbara i Slavko. K'o neki.) Nego Franjo i Ankica. Da, Franjo i Ankica. Bome. I,...to nije mogao svatko. Jer, kad se ti zoveš Franjo i Ankica, to onda znači da si čovjek vjernik. I čovjek katolik. To onda znači da voliš ljude. I da ljudi vole tebe. Kad se ti zoveš Franjo i Ankica, pa makar i ne bio Tuđman, to onda znači da si na pravom putu. I da si ljudina. I poštenjačina. Kad se ti zoveš Franjo i Ankica, to onda znači da voliš zemlju. I onu po kojoj hodaš. I onu koja te hrani. I onu u kojoj živiš.

E,...samo da opet dođu naši rođaci iz Kanade. Bome će se kod nas ručavati. (K'o da mi ne možemo kupiti veliku lubenicu?! Možemo i bunar. Možemo i luster sa kristalni kuglama. Samo da hoćemo!)

(Nastavit će se)