Srećom, selo nije poplavljeno. Ali, do sela se ne može. Osim čamcem. -Ipak smo na uzvisini, tješili seljani jedni druge. Samo hranu treba štedljivo trošiti jer ovim se kišama ne vidi kraja. Tko zna koliko će ova vodurina biti oko nas?!

I štedjeli. Jako štedjeli. Dok bilo kvasca, pekli kruh sa kvascem. Poslije pekli bez kvasca. Kad ponestalo brašna, prešli na krumpir.

A onda, jednog dana, stiže čamac. I u njemu neki čovjek. Veli, poslali ga iz općine, nek svaka kuća napravi popis namirnica koje treba.

I napravili. Bilo tu svakakvih popisa. Oni stariji tražili šibice, po nekoliko kvasaca, koju kilu brašna, toalet papir. A oni mlađi na popis stavili i jogurta; i paštete; i majoneze; i salame; i koju šteku cigara.......

-Djeco, nemojte tako, govorili njima stariji. Neće ova poplava dovijeka. A kad prođe, doći će vam računi za to što naručujete. Tko će to platiti?!

-Pusti, baba! Netko će platiti, reče jedan mlađi čovjek s kraja sela.

-Mi ovaj put ne trebamo ništa, rekoše oni stariji, kad došao Čovjek sa čamcem. Kvasca još ima, brašna ima, šibica još imamo. Hvala dragom Bogu, bilo stalno struje, pa svijeće nismo ni trošili. A oni mladi popis udvostručili. -Prijatelju, kad već ovi stariji ne trebaju ništa, dovezi nama gajbu piva.

Trajalo to, bome, i dva mjeseca. Čamac dolazio i dovozio. Stariji trebali malo ili nimalo. Mlađi naručivali i ono što nisu jeli ni kad su si sami kupovali. -Joj, djeco, djeco! Tko će to sve platiti?

-Šuti, baba, netko će platiti!, odvrati onaj mlađi čovjek sa kraja sela.

I platio je. Državni proračun.