Svakom, baš svakom je poznato da muškarci najradije pričaju o cvijeću i pelcerima; o receptima za kolače; o mustrama za štrikanje i šemama za vez. Čim se sastanu jedan sa drugim, čim negdje sjednu i naruče piće, svaki muškarac vadi svoju heklaricu. Namata tako muškarac konac na kažiprst svoje lijeve ruke i uz razgovor hekla. A šta će drugo? Muškarac je za to stvoren. To mu “leži“, to ga zanima. Neki hekla koturiće; drugi spaja heklane kvadratiće. Oni vještiji „čitaju“ šemu i heklaju sve ujedno. U jednom komadu. Jako puno muškaraca voli štrikati. I svi između sebe razmjenjuju mustre i početke. Ali i konce. Ili vune. Tako muškarci.

Ni žene ne sjede “uprazno“. Pričaju jedna drugoj o motorima. O mehaničarima. O traktorima i konjskim snagama. O gorivu i gnojivu. O diznama i šelnama. O motorkama. O kosilicama i bušilicama. Razmjenjuju borere i rezervne dijelove. I, svakom, baš svakom je znano da gdje god treba podići ili premaći nešto teško, zove se žena. Jer je ona fizički jača.

II - Samo ti, kćeri, pred sebe ne daj! Nema on ni veću, ni bolju školu od tebe! Pa kćer i nije dala pred sebe. Al' pred sebe ne dade ni njen muž! A i zašto bi? Pa ni njegova škola nije bila ni manja, ni gora od njene.

Ona išla na seminare. Malo, malo. I kad trebalo, i kad nije. On išao na savjetovanja i predavanja. Gdje god bi ih bilo. I kad trebalo, i kad nije. Nabrzo, bilo im svagdje ljepše nego kod kuće. Negdje ručali; negdje prespavali; negdje večerali, pa i ne primijetiše kada im to djeca otišla iz kuće. (Stranputicom.)

III A u jednoj ispravnoj priči živjeli muškarac i žena i jako se, jako voljeli. Jako, jako, jako voljeli i svoju djecu. Jako, jako, jako voljeli i dragog Boga. Ali ga se i bojali. Pa živjeli onako kako ih je On stvorio i radili ono za što su stvoreni. Pa bili sretni i zadovoljni cijeli život. Nisu se nadmetali ni jedan sa drugim. Ali ni sa dragim Bogom.

Nije sramota mužu očistiti cipele.