su kao  veliki ljudi. Rekao bi čovjek da mu ni dobar dan ne smiješ reći, a on posve jednostavan, pristupačan i skroman. Usprkos svom položaju i postignućima. 
Baš je tako i sa amarilisom. Pogledajte te prekrasne, otmjene cvjetove.

Ako ih u vašem prozoru još nije bilo, bez ikakvog straha od uzgoja nabavite samo jednu, jedinu lukovicu.  Od susjede: za jednu lijepu jutarnju kavu. Ili u trgovini: za, ako se dobro sjećam, nekih 13,00 kn. Posadite je  tako da joj jedna trećina viri iz zemlje; stavite cvijetnjak uz prozor, u toplu prostoriju. Uredno zalijevajte i čekajte  da  vam procvate. Najprije idu listovi. Vrlo ubrzo vidjet ćete i zeleni pup koji je najprije uz samu lukovicu, a onda se, kao dizalicom, na svojoj posebnoj peteljci, diže prema prozoru i za koji dan procvate. 
I ništa više. I stvarno ništa više. Nema  lisnih uši; nema opkidavanja; nema osipanja; ne treba prskati ni raditi sto drugih poslova koje  treba raditi oko drugog cvijeća. 
Pa zar onda da ga samo na vašem prozoru nema ??????
Kad ocvate, još neko vrijeme, pa i do kraja ljeta, zalijevajte jer će vam dati podmladak. Makar jednu mladu lukovicu. Izvirit će ona uz ovu sa kojom ste počeli. Ali, bit će mala i neće cvasti već iduće godine. Nju stavite poslije u odvojeni mali i bilo kakav cvjetnjak. Ako je stavite u dvorište ili na terasu, imat ćete sa njom i još manje brige. Voli biti vani, iako ne na najžešćem suncu. Kad vam i ova mala  lukovica naraste, kad se zaokruži i okrupnja, pozovite susjedu na kavu i poklonite joj lukovicu, pa neka  kroz neko vrijeme i na njenom prozoru procvate amarilis. 
Sve vam to pričam jer mi je  godina i godina prošlo u uvjerenju da: “ Ma gdje bih ja mogla  uzgojiti takav cvijet?  Pa to moraš biti cvjećar, a ne ja !“
Stoga, meni za ljubav i na moju odgovornost, nabavite si lukovicu ovog otmjenog cvijeta koji rado i ne tražeći puno, živi sa nama običnim ljudima.