Rat je imao i svoj crni, precrni humor. Počeli se tako dijeliti na privremeno korištenje prazni stanovi. Dobivali smo ih onakve kakve ih je rat ostavio iza sebe. Bilo ih je svakakvih: s podmjehurenim i pljesnivim parketama, bez “štekera“, bez stolarije, s velikim rupama od granata nerijetko i na nosivim, glavnim zidovima, spaljenih....

Bila tako dva brata i oba zatražila stanove na privremeno korištenje. Prvo dobije jedan brat. Na trećem katu jedne višekatnice. Veselila se obojica. Hajde, nek se bar jedan smjesti i zbrine familiju. No, stan bio spaljen pa nije bilo stolarije. A, sve nekako napravili sami, samo da kuna ne iscuri iz džepa, ali stolariju baš trebaš kupiti, a novaca nema. No, riješili oni i to. Točno iznad dobivenog stana, na četvrtom katu, bio jedan stan sa dosta dobrom stolarijom. Jedan drugog ohrabriše da ništa loše ne čine i da su obojica u ratu i previše izgubili, pa kad pao mračak, oni prionuli poslu i stolariju sa četvrtog kata ugradili u stan na trećem katu.

Nedugo iza toga, i drugi brat dobije rješenje za privremeno korištenje stana. U istoj ulici kao i njegov brat, u istoj zgradi kao i njegov brat, na četvrtom katu, točno iznad stana svoga brata.

Ja pak bila u logoru, u samici. Ili bolje, u mračnom i zagušljivom podrumu u kojem sam spavala, koliko sam spavati mogla, jela koliko su mi hrane dali, vršila nuždu u nekakvu prljavu kantu..... Danonoćno su izvana dolazili muški glasovi tko će mi sve doći, ali odmah i odustajanja jer, tko bi me tako prljavu i smrdljivu. Tu ja odmah zaključim da mi je baš prljavština najveći čuvar. Tako nekako i bilo. Nakon gotovo mjesec dana mog boravka u tom podrumu, dođe stražar i kaže da će me odvesti u neku od obližnjih kuća na kupanje. Tu se ja silno uplašim za sebe i još uplašenija kažem da se ja ne trebam kupati jer da sam se kupala još kod kuće, prije dolaska u logor (što će reći, prije mjesec dana) “Dobro, ako ne treba, onda ne treba“, kaže u čudu stražar i zatvori me ponovo u smrad podruma.

Nakon dva dana razmijenjena sam sa još četiri muška logoraša. Oni su bili obrijani pa smo onda svi zajedno zaključili da su njima organizirali brijanje, a meni, kao jedinoj zarobljenoj ženi htjeli omogućiti kupanje, sve kao dokaz da su sa nama u logoru čovječno postupali. (O tom jednom drugom prilikom). Kad se god toga prisjetim, gorko se nasmijem, ali ipak se nasmijem.