Rekao bi čovjek da ta žena mjesecima bijelog dana vidjela nije.

Ali, nije tako. Božica Biličić-Tot je sve samo ne vuk samotnjak. Do sada živjela u tri grada. U sva tri stekla prijatelje. Iz sva tri sačuvala prijatelje. Sve nekako oko igle i konca.

Dok veze, njoj se ne žuri. Odavno je izvezla puno i previše. Ne pravi hrpu, niti gomila broj. Ona naprosto živi dok veze. Nešto precrta sa šeme, nešto docrta sama. Ali, njena je uvijek „zadnja“. Ako je motiv prazan, odlaže iglu, hvata olovku, docrta što joj “fali“ i veze dalje. Onako kako i koliko ona misli da treba.

Pa,...njena zidna kuhinjska krpa nije krpa, već kuhinja na zidu. Najprije ti se u njoj smjeste oči, a onda gledaš gdje je stolica, pa i da sjedneš u tu vezenu kuhinju.

Božica Biličić- Tot dio je jednog svijeta. Taj svijet i svi okupljeni u njemu žive da bi mogli vesti. To im je način zivota. Onda to čuvaju. A i to treba znati. (Nastavit će se.)