Živjela pod zemljom jedna Krtica i samo rovala, rovala.

Kad god izviri iz krtičnjaka, bude noć i ona, onako poluslijepa, zaključi da je jednako i pod zemljom i nad zemljom, pa se vrati pod zemlju.

Rovati.

A što drugo?

No, jednom prilikom ipak izviri na površinu zemlje za dana.

Njen krtičnjak bio baš uz žutu bundevu.

-A to je, znači sunce o kome svi pričaju?!, zaključi Krtica, gledajući žutu, okruglu bundevu.

Pa i nije baš neko!

Ni sjajno, ni toplo, ni lijepo, razočarano će Krtica, pa se vrati u zemlju.

Možda je sreća, a možda nesreća što pravog sunca nikad vidjela nije.

(Tako je i sa ljudima koji o tuđim ljubavima sude, a prave ljubavi nikad osjetili nisu.)