Jednom, ne baš tako davno, bilo  neko vrijeme u kojem su se ljudi protiv debljine borili motikom.

Sve je tada bilo nekako jednostavnije. Nikako lakše. Svakako ljepše.

Nismo se bojali ničega. Niti smo znali čega bi se to i trebali bojati. Sve je tada bilo dobroćudno. Dobroćudno kao i ovdašnji  narod. Svak je imao svog prevelikog posla i nitko u nikog zapinjao nije. I onda su posvuda „letali“ miševi. Al' nisu nosili mišju groznicu. Bilo je i komaraca. Uvijek dosadnih. Al' nikad opasnih. Negdje u zraku letjeli su i avioni. Vidjeli smo njihov bijeli trag na nebu kad bi se naslonili na motiku da ispravimo leđa. Ni njih se nismo bojali.

Jelo se na njivi. Ili livadi. Ili uz potok, tko ga je, daj Bože, imao. Zavisi gdje se radilo.

Otvarali su se smotuljci od kuhinjskih krpa. U jednoj kruh. U drugoj slanina. Pokraj svega luk. Počesto štruce. Kad sa orasima, kad sa sirom, kad sa makom.

Danas zuje perilice. Pa suđe odmah i osuše. Tko nema perilicu, ima deterdžent, pa nakon ispiranja, samo isprevrće suđe na cjedilnik. Pa ni taj ne treba kuhinjsku krpu. Tu i tamo ih ipak svi kupe. Znate, one srolane. Deset za trideset i neku kunu. Poletiš; kupiš, a ono ništa. Male i napol plastične. Naravno, uvozne. (Naša posla.)

Nekad, ne baš tako davno, bilo je važno koliko ih cura u kuću donese. Pa ih najprije broji svekrva. Pa jetrva. Pa kuma jedna. Pa kuma druga. Pa o njima onda priča cijelo selo.

Ja prevolim kuhinjske krpe. Velike. Pamučne. Tople. Jednostavne. Onakve u kakve se nekad zamatao kruh. Pa razmotaš krpu, a u njoj uz kruh i pokoji mrav. Mrave istreseš ili otpuhneš, a kruh pojedeš.

Ne tako davno, bilo na ovom planetu mjesta za sve. I sreće za sve. I,....nitko se nikog bojao nije.