(Novi ladica suvenir: pletene čarape)

Zatrebala ja prošli tjedan dvije kartonske kutije. Ma znam ja da njih trgovci odmah „rasslože“ pa sam zato i krenula u veliku trgovinu. Te dvije kutije, u tako velikoj trgovini, ću svakako dobiti. Kako ne bih? Od tolike robe. I da su htjeli, nisu stigli sve odmah „rassložiti“. A i ako jesu, molit ću da mi isprazne neke dvije kutije. Pa stalan sam im kupac. I,...ne trebam ja neke velike kutije.

Zapravo, to sam sve tek kasnije analizirala. Toliko sigurna da će mi, kao stalnom (i dobrom) kupcu, dati te dvije kutije, i nije bilo razloga da se oko njih unaprijed i toliko razgovaram sa samom sobom. U čemu bi zapravo mogao biti problem?!

Ali, bio je. -Nemamo mi kutija, reče Plava trgovkinja između nepreglednih i prebogatih gondola s robom. -Možda samo jednu ?, pokušam ja. -Ne, pogotovo ne ovako visoku. -Ja trebam i jednu manju, opet ću ja. -Ne, nemamo ni manju, opet će Plava trgovkinja. Mi to odmah „rasložimo“. -A da mi date tu “rassloženu“? Imam ja široki selotejp pa ću si složiti. -Ma ne! Mi to odmah žicom......

Onda sam otišla u drugu trgovinu. Isto tako veliku. U kojoj rijetko kupujem. Jer mi je daleko.

Tamo poskočile dvije trgovkinje. Jedna otrčala u skladište pa donijela i duboku¸i širokui, i još nekoliko manjih. - Ako vam nisu dobre, možemo nešto i isprazniti. Druga trgovkinja pak išla prema izlazu pa mi to pomogla iznijeti.

I,....njih dvije sa nekoliko praznih kutija kupile svome gazdi jednog kupca. Zauvijek. Mene.

Ako ovo pročitaju, prepoznat će se sve tri. Samo da onu prvu, onu Plavu, gazda ne prepozna. Koji je radi te trgovine možda pod hipoteku stavio i kuću i kućište, i ženu i djecu, i punicu i psa. Da bi ona imala gdje biti trgovac.