(sliku izradila Marija Forman)

(priča iz arhive)

U blizini neke močvare, živjela jedna Roda. I jedna Žaba. Roda bila lijepa ptica. Bijela. Visoka. Čista. Uspravna. Znate kakva je Roda. Žaba bila mala i neugledna. I beskarakterna. Ne znaš je l' gruda zemlje, il' živo biće.

Žaba jako željela biti tako visoka i bijela kao Roda i,...obećala sebi da će u tome i uspjeti. - Bit ću ja i veća i bjelja od nje, kreketala sama sebi namještajući se u toplo mulje. Čula to Roda, pa joj dobaci :

“Ej, Žabo! Nije to lako, ali se može. Izađi iz mulja kad prvi jači vjetar zapuše. I,...ostani na vjetrometini čak i ako gromovi počnu pucati!, završi Roda i ode na svojim dugim, gracioznim nogama. – A tako se to!?, pomisli Žaba. Pa to je bar lako. Ako može Roda, mogu i ja. Da mi je bar ranije rekla. Ne zvala se ja Žaba, ako ne postanem višlja i uspravnija od te Rode.

Život je težak i oluju nije trebalo dugo čekati. Najprije došao vjetar. – O hvala Bogu, zakrekeće Žaba, da je došla i moja životna šansa, pa iskoči spremno i odlučno iz svoga blata. Ravno na čistinu i vjetrometinu. Sad će vidjeti Roda što je karakter, pomisli Žaba važno u svojoj žabljoj glavi. Kao da je problem biti na vjetru?! Kao da to samo Roda zna?! I kao da ja ne znam?!, uskreketala se Žaba sama za sebe. Onda joj postade zima. Vjetar postajao sve hladniji i hladniji. Prignula se Žaba uz samu zemlju. Ali i zemlja hladna. - Lako je Rodi, pomisli Žaba koja od silnog i hladnog vjetra više nije mogla kreketati. Ona ima perje, pa ju grije, zaključi Žaba i skoči u svoj mulj. Tamo se brzo zgrijala.

A Roda stajala na vjetrometini. Uspravno. Bilo i njoj zima. Mokro perje ne grije. Al' Roda ne bježi! I ne savija svoga vrata.

Kad iza vjetra došli gromovi, Žaba samo nabaci na sebe još toplog blata da ne vidi munje. I da munje ne vide nju. Pritajila se. I ne diše. Glasa od sebe ne ispušta. Nije luda. Još da je odozgora grom sprži. Šta joj fali u blatu? Lijepo se ogovara. Spletkari.

Nakon nekog vremena prošla oluja i došlo sunce. I njega Roda dočekala uspravno. Žaba iz mulja izašla tek kad se sve smirilo i kad je sunce dobrano zagrijalo zemlju.

- E, Žabo, Žabo!, povika joj Roda. Nikad od Tebe poštena čovjeka.