Kuhinjska krpa je k'o dobar čovjek. Dobra i svakom dobro dođe.

Cijelu zimu se skromno i poslušno smjenjuju na mome krilu. -Ti imaš preguste štrafe, pa ću te samo opheklati. -Dobro, odvrati mi kuhinjska krpa sa gusto utkanim crvenim prugama. -Oooo, a ti si zelena. K'o trava. Mogli bi na tebe navesti pijetla sa šarenim repom. -Može, složi se kuhinjska krpa sa zelenim „kockicama“.

I tako bilo cijelu zimu. Svaka se krpa veselila svojim ukrasima.

A onda došla na red jedna bijela. Lijepa. Velika. Naravno, pamučna. -Pa ti si divna, oduševljeno ću ja. Na tebe bi mogli navesti cijeli buket šarenog cvijeća. -Radi šta hoćeš, hladno će bijela kuhinjska krpa. Meni to ionako ništa ne znači. Niti trebam te tvoje vunene šare.

Odignem brzo tu hladnu krpu sa svoga krila i složim je nazad među još neukrašene krpe.

Nakon nekog vremena došla ona opet na red. -Pa reci ti što da na tebe izvezem, oprezno ću ja. -Što god hoćeš. Meni ne treba ništa!

Ja opet odigla to hladno krpeno stvorenje sa svoga krila, pa izvezla nekoliko drugih krpa, koje su ciktale od veselja što su postale ljepše.

Još sam samo jednom dohvatila bijelu krpu. Opet joj nije trebalo ništa. I, šta ju uopće pitam. I šta ju uopće gnjavim. K'o da je ona spala na te moje cvjetiće i grančice. Je l' ja mislim da ona nema? I da je nečeg željna?

Dobro, kad ti ne treba, neću te ni gnjaviti. Ni nuditi. Ni nositi ti. Ni donositi. Ni opet vući. Ima ljudi kojima treba.

Onda sam bijelu krpu odnijela u kuhinju. Bez cvjetića. I bez listića. Da nikad više ne rastuži ni mene, ni ostale kuhinjske krpe.

Da, neke krpe su kao neki ljudi. A neki ljudi su kao neke krpe. Dok čuvaju krunu na glavi i led u srcu, ostanu bez drugih ljudi.