(Lutke obukla pok. Marija Forman)

Bilo to, naravno, u jednoj šumi. A u šumi, k'o u svakoj šumi. Svaki se živi stvor borio za svaki svoj dan. Da nije gladan. Da mu bude toplo. I da preživi. Kraj šume bilo jedno krumpirište, pa i tamo sve tako bilo.

Tekao tu i jedan potok. Najprije kroz šumu, a onda kraj krumpirišta.

Za lijepog vremena potok bio dobar. Tekao mirno i brinuo svoju brigu. Al', čim malo zagrmi, potok podivlja, potamni i prijeti. -Sve ću vas potopiti, huktao je potok kroz svoje, sada već blatne i nabujale valove.

Trajalo to godinama, pa se svi bojali potoka, čak i kad je bio bistar, pitom i suncem obasjan.

-Treba napraviti nasipe sa obje strane potoka, odluče stanovnici šume. -Treba, slože se i ovi sa krumpirišta.

-A koga staviti u nasipe?, zapitaše se nabrzo svi. -Nas!, dubokim glasom predoži kamenje, kojega je bilo svud uokolo. -Mi smo najčvršći, reče jedan ogroman kamen sa ruba šume. -I najdosljedniji, reče drugi kamen. I najpošteniji, povika uglas nekoliko riječnih oblutaka. -Mi ne popuštamo, muklo će jedan veliki kamen sa sredine šume. Ni suncu. Ni kiši. Ni ljudima.

-Ma kakvi vi!, povikaše uglas krumpiri sa obližnjeg krumpirišta. Nas treba staviti u nasip. -Nas, nas, nas, vikali uglas i gomolji iz zemlje i njihove zelene stabljike nad zemljom. -Ljudi, gdje ste čuli za nasipe od krumpira, zavapi jedna kamena gromada. Stabljika im vene. I nepouzdani su. Strunu čim ih netko mrko pogleda. -Nećemo uvenuti, ciktale uglas mnogobrojne zelene krumpirove stabljike. -Ni strunuti!, kleli se gomolji u svaku svoju klicu. Samo nas stavite.

-Bože, koga da stavimo u nasipe?, pitale jedna drugu sve biljke i životinje. Ozbiljna je to stvar. I nije šala. Kamenje bi svakako bilo sigurnije. Al' opet! Krumpiri su tako fini. I tako siti. A i zakleli su se svak u svoje klice da će čuvati nasip od potoka.

-Ljudi, mene vi slušajte, povika mrmak i značajno namjesti svoje naočale. Krumpire mi stavimo u nasip. Kamenje je tvrdo. I oholo. I mrko. Tko bi s njim na kraj izašao?

Čuli to svi, al' još se dvoumili i razmišljali.

-I ja dajem glas za krumpire!, poviče krumpirova zlatica, koja se taman u niskom letu vratila sa obližnjeg krumpirišta.

I tako ljudi napraviše nasip od krumpira.

Kamenje ostalo po strani. Neustrašivo. Nepodmitljivo. Nepokolebljivo.

U šumu i obližnje krumpirište vratila se uobičajena i ugodna svakodnevnica. Leptiri i ptice letjeli, pčele, ose i obadi zujali, sove noću hukale, srne pasle, zečevi trčali uokolo k'o sumanuti,........ Samo se oko potoka i dalje nešto čudno događalo. Namnožilo se oko nasipa i mrmaka i krumpirovih zlatica.

A onda, pred jesen, zaparali gromovi po nebu, spustila se krupna kiša iz precrnih oblaka. Potok se opet počeo propinjati i prijetiti. -Imamo nasip, tješile biljke i životinje jedna drugu.

Ali,... nisu ga imali.

Krumpirove zlatice pojele sve krumpirove cine (grane), koje su trebale oplitati nasip, da bude čvršći. A mrmci izdubili krumpirove gomolje, pa im ostala samo kora.

Za tren oka razlila se blatna voda i po šumi i po obližnjem krumpirištu.

Pa nek u ovoj maloj zemlji svak za sebe zaključi tko je, kakav je i od čega je.