Na sve strane se koturali krumpiri iz razrušenog nasipa. Dok su se odbijali i odskakivali od zemlje, ispadalo iz njih i ono malo poštenja što im mrmci nisu izjeli.

-Ne dam, poviče Medvjed, koji je bio glavni od šume!, i koji se tek od hladne vode razlivenog potoka malo razbudio i pribrao.

-Što ne daš?, upita ga Gavran svojim kreštavim glasom.

-Nedam da se sruši nasip.

-Pa, Čovječe, nasip se već srušio.

- E onda nedam ovaj veliki krumpir, poviče Medvjed i dohvati jedan krumpir, koji se taman dokoturao do njega.

-Pa tko te i traži, zakriješti opet Gavran. Al' što će i tebi?! Vidiš da ga je Mrmak cijelog izbušio. Ako ćeš nešto uzeti, dohvati si kamen. Njega ti nitko neće izbušiti. Pa onda bar znaš da nešto imaš.

-Ma pusti ga, dobaci Sova. Kakav on, takvi mu i krumpiri.

-Njemu bitno da je Glavni, zaživka Vrabac.

-Lako, brate Njemu, zacvokoće mokar i promrzli Zec. On je svoju mladunčad spremio u spilju. Na suho. I ne znaju da se raspao nasip i da je poplava u cijeloj šumi. A vid'te ove moje siročiće! Ne znaš jesu l' blatniji il' mokriji.

Ljutile se tako sve i jedna životinja u šumi. Čak i biljke, povaljane i prekrivene blatnim nanosima.

-Šta vičete na mene?!, poviče Medvjed. Pa nisam ja jedini kriv.

-I nisi, reče Lisica, koja je taman tuda prolazila sa prozeblim lisičićima.

-Kriv je, kako nije kriv!?, zakriješti opet crni Gavran. Nisam ja gradio nasip, pa ne mogu ja onda biti ni kriv.

-Ni ja! Ni ja! Ni ja!, vikale dalje sve životinje, jedna za drugom.

-Mir, ljudi!, reče mudra Sova. Džabe nam sada vikati. Što je bilo, bilo je. Ajmo bolje birati novog Glavnog.

-Ajmo! Ajmo! Ajmo, povikaše svi.

Eh, al' koga izabrati? Mislili, mislili, pa smislili.

Medvjeda!, Medvjeda!, Medvjeda!, orilo se šumom. I,...izabrali Medvjeda. Da im bude Glavni. I da upravlja šumom. I da im izgradi novi nasip uz potok. Al' sada od kamena. I Medvjed pristao. I obećao im izgraditi novi nasip. I to od kamena. I onda zijevajući otišao u spilju. Spavati.

A Lisica sa prozeblim lisičićima izbila već na kraj šume. -Još malo, djeco, tješila i hrabrila Lisica svoju mladunčad. Još samo, samo malo, pa ćemo doći u drugu šumu. Bolju, sretniju i sitiju. I pametniju.