I to dobro. Jako dobro. Naš kućni telefon bio na sinovu firmu, sa pretplatom od 317,93 kn mjesečno. Meni to bilo i skupo i nepotrebno, pa negdje krajem zime, zapravo u veljači, odlučim prebaciti ga na sebe, kao fizičku osobu.

Poslovnica im prekrasna. Uređena moderno i ukusno. E, al' ne mogu ja kao fizička osoba zadržati postojeći broj. -Pa i ne moram. Ljudi u tako ukusno uređenoj poslovnici valjda znaju što se može, a što ne može. A meni ionako svejedno za broj. Samo da manje košta.

Ali, nije to tako bilo. Mi koji nemamo ukusno uređenu poslovnicu, zapravo nikakvu, ne znamo da to i nije tako jednostavno.

Uglavnom, dadoše meni novi broj. Sada kao fizičkoj osobi. To bilo lako. I brzo. I bez problema. Čak me ponudili i da sjednem u njihovoj ukusno uređenoj poslovnici. Da mi bude lakše potpisati ugovor. Sve što trebalo za odjavu bivšeg broja napravio i potpisao moj sin. I on mogao sjesti u poslovnici. Ma divni ljudi. Još vele, doći će vrlo brzo i njihov monter, radi spajanja novog broja.

I došao čovjek. Ne baš brzo (polovinom ožujka), al' toliko sam i sama pametna, pa da znam da je puno više nas nego montera, pa da se mora malo i pričekati.

I dakle, polovinom ožujka došao i monter. Jako fin čovjek. Donio kutiju i u kutiji neki ruter. To montirao i od tada imam fiksni telefon na moje ime. Za fizičku osobu. Sa mjesečnom pretplatom od 143,06 kn. -Pa uzmite odmah ovaj dosadašnji ruter, podsjetim ga ja. A i da izbjegnem brigu i čekanje nekog drugog čovjeka iz ukusno uređene poslovnice. -A ne, reče čovjek. Ne smijem ja to. Po njega će doći netko od kolega iz pošte. -Dobro, dobro! Oprostite, pomirljivo ću ja. Mislila sam samo da bude jednostavnije. I brže.

-Kud brzaš uvijek, prekorim samu sebe. Pa valjda ljudi iz onako uređene poslovnice znaju kako treba.

Znaju ili ne znaju, “netko od kolega iz pošte nije dolazio“. Ali su dolazili računi. Dva za ožujak: jedan na sinovu firmu za iznos od 317,93 kn, a drugi za mene kao fizičku osobu na iznos od 143,06 kn.

Rekli nek napišem prigovor na račun. Pa sam i napisala. I sve kao gore objasnila. A dobro sad, rekla sam samoj sebi. Svi griješimo. Ne treba sad odmah dizati frku. Oni još imaju tu poslovnicu. I tako još ukusno uređenu. Treba i o njoj voditi brigu.

Prigovor odbili. Račun za travanj poslali. Za ožujak me uputili da pišem pritužbu. Imaju oni povjerenstvo. Pa tom povjerenstvu. I nek u pritužbi sve objasnim. I opišem. Ali da obavezno i bez odgode račun za ožujak platim, jer će u protivnom pokrenuti ovrhu.

Pa sam i platila. Šta ću.

Kako bilo u ožujku, tako bilo i u travnju. Po stari ruter nitko nije dolazio. Dva računa došla. Jedan na 317,93 kn, a drugi na iznos od 143,06, blago si ga meni. A telefonski priključak samo jedan. I da sam htjela, stari ruter nisam imala u čega “uštekati“.

Na račun iz travnja opet pisala prigovor. Njega još nisu odbili. Ali ni usvojili.

Nekidan stigli računi za svibanj. Jedan od 317,93 kn, onaj na sinovu firmu, a jedan na 143,06 kn, za mene, kao fizičku osobu.

LAKO JE TAKO IMATI UKUSNO UREĐENU POSLOVNICU.