Da bi živio, treba korijenje. Vrba nikada ne može biti hrast. Jer joj je korijenje slabo. Gotovo ga i nema. Zato se boji i jačeg vjetra. I veće vode.

A sunce im isto. I njoj. I hrastu. Al' ipak nije isto. Od početka nije isto. Od samog početka nije isto. I,...samo je naoko isto. I...,oboje to znaju.

Hrast osjeti, hrast zna da se ima na koga osloniti. Da je voljen. I važan. I prevažan. Pa je i hrabar. U samo nebo raste. A vrbe su k'o neželjena djeca. Djeca iz nekih kratkih brakova. Ili još kraćih veza. I znaju to. Pa nesigurno spuštaju svoje tanke i slabašne grane prema zemlji. Da ih manje boli kad ih izvali vjetar ili rane zločesti ljudi. Vrba i ne pomišlja gledati u nebo. Te visine su za hrast. Djecu koja su željena. Čekana. I voljena.

A vrbe su naučile imati koliko im se da. I,....zato biti jako zahvalne. I vidno sretne. I još jedamput zahvalne. I dva puta dnevno zahvalne. I svaki dan zahvalne. Uvijek i vječno zahvalne. Jer, moglo je da ne dobiju ni toliko. Znaju to vrbe. Pa se tako i vladaju. Ponizno. Zahvalno. Jer, mogle su odrastati i u domu.

A hrast raste. Raste. U visinu. U nebo. Prema suncu. Ne osvrće se. Ne saginje se. Ne zahvaljuje. Siguran je u svoje korijenje, i još sigurniji da pripadaju baš njemu. A zapravo, od njega nitko i ne traži zahvalnost. Samo se raduju njegovu uspjehu. Jer,...“čovjek od svih želi biti bolji, osim od svoje djece“.

Eto, tako je to. I ne možemo ništa. Netko se rodi k'o vrba, a netko k'o hrast. Na istom suncu. I istoj kiši. Pod istim nebom.

Jedni idu u visinu. Drugi stalno prignuti. Uplašeni. Nesigurni. Zahvalni. Ozbilni. Tihi. Skromni. Šutljivi.

A da smiju, do neba bi viknuli da dobrota za koju se stalno mora zahvaljivati zapravo uopće i nije dobrota.

Al' ne smiju. Jer, mogli su i u domu odrasti.