Da bi živio, treba imati i lišće. A tako je tanka peteljka svakog lista. A vjetrovi jaki. Svakim danom jači. Jer,...djeca su odavno ljudi. Šiba ih život sa svih strana.

Drhturi list na svakom vjetru. Boji se pasti. Ne bi želio pasti. Jer,...i on treba to ogromno drvo na kojem je izrastao. I odrastao.

Tu je voljen. I uvijek rado viđen. Tu mu se prašta. I zna list da i drvo treba njega. Isto da ga voli. I štiti. I vodi doktoru. Svakim danom češće. Al', vjetrovi su jaki.

-Ne brini, tata! Ne plaše mene takvi vjetrovi. Niti mi šta mogu. -Ne brini, sine, i kod nas je sve dobro!

A dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog.

Dobro danas. Dobro sutra. Dobro kod jednog. Dobro kod drugog. I šta ćeš pitati, kad je uvijek dobro? A obojica znaju da dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog.

Počne to tako iz ljubavi. Da se ne sekira onaj drugi. Kad ionako ne može pomoći. Nastavi malo zbog ponosa. Ipak. Iako su otac i sin. Ne mora onaj drugi baš znati za svaki propust. I svaku pogrešku. I kako je peteljka lista jedva izdurala.

Tako počeli. Pa tako nastavili. Obojica se zaboravila vratiti. I,....peteljka se otkide. I list otpade. Nepovratno. Zauvijek. Jer, na granu se nikad, nikad, nikad više vratiti ne može.

Plače otac. Očajno. Neutješno. Bespomoćno. Žao mu djeteta. Ne može bez djeteta.

Žao i djetetu. Al' mora dalje. Život ga zove. Ne da ga mazi.

Zamrli razgovori. Ugasio se smjeh. Ohladile se kave. Ne čuje se telefon.

I drvo uvelo.