Ne tako davno postojao jedan skroz naopaki svijet. I sve, baš sve u njemu bilo naopako.

Ljudi su hodali. I to svaki dan.

Bome i pričali. Stalno. Jedni sa drugima. A, o čemu? O svačemu. Uvijek o nečemu.

-Stvarno? Najstvarnije. -Pa kako? Pa tako! Tako se tad živjelo.

Čula sam da su i stalno išli jedni kod drugih. Nekada raditi, a nekada jesti. I da su se onda jako smijali. I dugo u noć pjevali.

-Ma lažeš! Što bih lagala?! Kako sam čula, tako sad i pričam.

-A gdje su stanovali? U kućama. Uglavnom. Tad je bilo jako malo stanova.

-A njihove životinje? Vani, gdje bi drugdje? -Pa je l' i psi. I mačke?

-Pa da. Mačke po vani hvatale miševe, a psi lajali i ganjali te mačke.

-E sad stvarno lažeš. Ma ne lažem! Zašto bih lagala. I ja sam tako samo čula. Što vele, po što kupila, po to i prodala.

-Pa jesu makar bili zdravi? K'o drenovi. Imali samo jednu ludu babu. Ta stvarno bila luda k'o noć.

Išla uokolo i pričala kako će jednom mačke i psi živjeti u kućama, sa ljudima. I kako nitko nikoga neće poznati. I kako nitko sa nikim neće razgovarati i kako će svak imati svoju televiziju.

I zamislite babe, kako će svatko imati svoj telefon. I svatko svoj auto. I da će ljudi biti tužni i nesretni.

Još pričala da će ljudi sve na sjedeći raditi i da će zaboraviti hodati. Pa da će ih onda učiti u nekim teretanama.

Ljudi iz naopakog svijeta se ludoj babi izaglasa smijali. -Šta ti misliš šta ona u toj svojoj ludoj glavi fantazira.

-Pustite je!, govorile žene iz naopakog svijeta. Bog će nas kazniti ako joj se smijemo. Nije ona jadna kriva što je luda, pa joj takve gluposti i budalaštine padaju na pamet.