(Priča iz arhive)

-Kud' ste vas dvoje raspalili ovako rano?!, upita žena preko plota svoje prve i jedine susjede. Proživjeli su, kuća uz kuću, glavninu svojih života, tu, na zadnjem dijelu najzadnjeg dijela grada. -Ma naša Lu u subotu slavi osamnaesti rođendan pa hoće da joj kupimo hrčka, odvrati žena sa ove strane plota, sva sretna što ih je „ona zmija od prijeko vidjela. Bome i nek vidi“, doda u sebi.

-Hrčka?! Pa zašto hrčka? Djevojke obično traže nakit. Ili garderobu. To vi njoj kupite. A miševa ima uokolo i besplatno. Ni natrovat ih ne stignemo.

– A ne! Naša Lu nije kao druge. Sam me je Bog prosvijetlio kada sam joj ime birala. Ona je profinjena i produhovljena. Osjetila sam to dok mi je još u utrobi rasla, reče ova sa ove strane plota, sjede kraj muža u neki stari opel, pa se odvezoše u grad po hrčka. No, ona od prijeko još nije pravo ni u kuću ušla, a ovo dvoje se već vratiše. Nije bilo takve trgovine u kojoj prodaju hrčke.

- Malo ćemo prigristi, pa idemo do susjednog grada, doviknu onoj zmiji preko plota.

Malo prigrizli, opet sjeli u stari opel, pa prema autoputu. Navodno, ima jedna trgovinica životinja dvadesetak kilometara odavde. Bila (trgovinica), pa se i zatvorila. Kažu, bila slaba potražnja za takvom robom. Prokletog hrčka našli u Zagrebu. Tamo u dlaku izbjegli nekoliko saobraćajki. Ne zna ovaj siromah sa najzadnjeg dijela zadnjeg dijela grada voziti po Zagrebu. A još uz to i krntija od auta.

Tako njihova Lu za osamnaesti rođendan dobila hrčka.

- A budaaala!, govorila ona Zmija preko plota svom mužu koji je isto stanovao tu preko plota. Oglodat će onog siromaka do gole kosti svojim izmišljanjima.

– Šuti, ženo, i svoju brigu vodi! Nisu tebe tražili novce za hrčka! – Ma znam. Al' ne mogu ih više gledati tako blesave. Najprije ova stara izvodila svoje gluposti i uvijek htjela biti što nije. A vidi sad i male! Nekidan joj miš protrčao kraj nogu, pa je vrištala k'o da joj kožu gule. – Šuti, ženo, rek'o sam ti. Još će te čuti. A mogli bi i naići. - Ma šta i ako naiđu? Reću ja staroj da bolje da su si u toj trgovini kupili nekoliko pilića, pa ih uhranili za hladnjaču. Je s' ti ikad čuo da je tu ne'ko ' ranio miša u kavezu!? – Al' nije miš, odvrati muž. Nego hrčak. I rek'o sam ti da meteš ispred svojih vrata. - Ma, miš, hrčak, štakor ....sve ti to isto.

- Mamu mu njegovu, smrdi k'o miš, govorio je onaj siromah što je starim opelom do Zagreba išao po hrčka. I rošklja! Stalno nešto rošklja. I po danu. I po noći. Ne može čovjek ni spavati od njega.

- Zašto Lu ne mijenja pijesak tom štakoru?! Ne može čovjek od smrada ni ručati kad dođe sa posla. I, ... uostalom, gdje je ona?! – Tiho! Spava. Znaš da je noćas dokasna čitala. I,...nije štakor, nego hrčak! Hoćeš li već jednom upamtiti?! A pijeska nema. Da ima, promijenila bih ja, ako već nije Lu. – Kako nema?! Pa rijeka vam je na dva koraka. - A, koja si ti seljačina!, odvrati sa gađenjem žena. Pa ne mokri hrčak u taj pijesak iz te tvoje rječetine, proklet bio dan kad sam došla i k tebi i toj tvojoj kući. Hrčak treba kupovni pijesak. - Aha, ljuto će muž! A tog pijeska ima samo u Zagrebu. Pa ćemo u Zagreb po pijesak za hrčka!? -Hvalim ti, Bože, što si i ti konačno nešto shvatio. – Pa naravno da sam shvatio,....odvrati muž, dohvati kavez, otvori vrata, baci hrčka u dvorište, a kavez šubeknu u rijeku, koja je prolazila u blizini njihove kuće.

Njihova Lu je još uvijek spavala jer je dokasno čitala.