Kum Ć
-Ma vid'ćeš ti da oni nas neće ni zvati, reče Čovjek svojoj Ženi.
-Pa vidim, odgovori Žena.
-Sad kad su se kruha najeli, sve uz našu pomoć, sad mi ne trebamo, reče Čovjek opet svojoj Ženi.
-Ma da, rekla sam ja tebi odavno.
A ti za njihove svatove kredit dizao.
A ja sirota u kuhinji ni dan danas nemam tople vode.
-Pa, Ženo, to sam ti već sto puta objasnio.
Njegov mi ćaća bio k'o brat.
Zajedno zarobljeni; zajedno razmijenjeni, zajedno opet na bojištu bili.
Kad mi je na rukama izdisao, obećao sam mu da ću pazit na Malog k'o na svoju djecu.
-Ma tebi su svi k'o brat.
A svačije kuće i ljepše i veće od naše, reče Žena, sad već dobrano ljuta, ne na Malog, nego na ovog svog, što bi i tu ludu glavu sa ramena dao.
-Još kad me pozvao za kuma, opet će Čovjek, srce mi se napunilo do neba, ganuto će Čovjek.
- E da, srce ti se napunilo, a džepovi ispraznili.
Eto ti sad tvog Kum'ća.
Ne zove nas ni u kolinje, kad se radi, a kamoli bi u goste, kad se samo jede.
Pričali tako Muž i Žena uz jutarnju kavu, nabrajali kako su Malom bili i otac i majka, kako su ga voljeli uprav k'o svoju djecu, kako se prvo išlo Malom pokupiti i šljive i sijeno, a svoje su kupili kad su stigli.
Kako se oralo Malom prije nego njima.
-E moj dragi, žestila se Žena.
Takvi su ljudi.
To ti govorim otkad sam te ugledala.
A ti uvijek po svom.
Moj Kum'ć, pa moj Kum'ć.
Eto ti tvoj Kum'ć.
Kad popiše prvu džezvu kave, pristavi Žena drugu.
Jer,....bilo toga još puno, puno što su radili prije Kum'ću nego sebi.
A tkoće kavu bez rakije?!
Uz rakiju i Čovjek posta ljući.
-Ma znaš,Ženo, dabogda mu se ćaća u grobu od muke okretao, kad sam ja ovo doživio da me Mali ni na kolinje ne zove!
-K'oda meni lakše, reče Žena.
Rađe bi ostavila svaki svoj pos'o i išla tamo raditi, nego da sutra selskim babama odgovaram zašto nećemo biti kod Kum'ća na kolinju.
-Ma da nas bar na kolinjsku večeru zvao, reče Muž i od muke popije još jednu rakiju.
Sada bez kave.
Taj dan se skoro nikakvog posla ne uhvatiše.
Cijeli dan pričali o Malom.
Dopodne loše.
Popodne još gore.
Kukali nad sobom i žalili se jedan drugom za sve dobro što su mu kroz život dali umjesto njegovog pokojnog ćaće.
(Laka mu crna zemlja. Ipak .)
Pala i veče.
Zimski dani su kratki.
Čovjek od tuge i prevelikog razočaranja popi još jednu rakiju i leže na kauč ne skidajući kapu s glave.
Nije se pravo ni rashrkao, kad ga Žena počela drmat'.
-Ustaj, brzo!
Doš'o Kumć'.
Čovjek skoči s kauča, kad ono stvarno: Kum'ć već u kuhinji.
-Kum'ć doš'o zvati na kolinje, pobrza Žena i mrakne Mužu, da ne bi on nešto lano prije Kum'ća.
-Ma znao sam ja da će moj Kum'ć nas zvati na kolinje, reče Čovjek sretno i razgaljeno, pa zagrli Kum'ća .
-Pa kako ne bih zvao, reče Kum'ć.
Pa ja nemam nikog ni prečeg ni milijeg od vas dvoje.
Vi ste mi k'o otac i majka.
Al' znam da me volite i prevolite i da kod vas kad god dođem dobro dođem .
Znam da vi nećete zamjeriti ni prigovarati, pa sam prvo obišao i zvao one koji zamjeraju.
-Vidiš ,Ženo, reče Muž kad je Kum'ć otišao.
Sad me stid i sebe, i tebe, i mog pokojnog prijatelja, laka mu siromaku crna zemlja.
Još se malo Muž ispričavao i sebi , i dragom Bogu, i svima koje poznaje, pa onda zasp'o.
Opet u kapi.
-Et', vi'š ti sad tog Kum'ća!
Nikad mu dosta.
Toliko smo mu dobra u životu učinili, sad još i na kolinje zove.
Pa nek mi sutra zebemo i nek nam kiša za vrat pada zbog njegovih kobasica.
A i, k'oda da nemamo svog posla, mrmljala Žena još dugo u noć.
Muž spavao na kauču.
Spokojno i zadovoljno.
I jednolično hrkao.