Sada, nakon što već šestu godinu živim sa uspomenama, heklaricom i cvijećem, tako se rado i često sjetim svojih svatova: smiješnih, problematičnih, neorganiziranih, ali meni divnih. Pisala sam o njima kada nisam bila sama, kada sam bila jako sretna i kada sam mislila da će moja sreća trajati vječno. I dobro je da sam ih pisala tada, jer sada ne bih sigurno, a svako novo čitanje donosi mi toliko potreban osmjeh na lice.

Meni je svaki događaj u životu važan. Od svakog nastojim napraviti uspomenu: sebi i drugima. Svaki blagdan ima svoje tanjure. I svoj stolnjak. I svoj jelovnik. I svoje goste. I svoje ukrase. I svoj sadržaj. I svoje slikanje. Pomno i pažljivo nastojim sve isplanirati na vrijeme. Da nema greške. Da mi ostane još malo snage za osmjeh.

Svoje vjenčanje sam „planirala“ negdje od svoje pete godine. Crkva puna razdragane rodbine. Dobro, neće moći biti baš puna. Morat će se ostaviti dovoljno mjesta za moju haljinu. A haljina će biti baš onakva kakvu je pepeljuga nosila na ponoćni bal, odlučila sam prelistavajući šarene slikovnice. Samo će moja biti bijela.

A kad pred oltarom budem primala prsten, najbolje će biti da svi zažmire. Da im se od prevelikog bljeska ne ošteti vid. E da! Zaboravila sam prošnju. Pa naravno da će moj budući mladoženja kleknuti pred mene. Trava-trava. Beton-beton. Ako je ljubav prava, ne misli se ni na koljena, a kamoli hlače. I onda će me pitati...... Ma ne. Najprije će izvaditi kutijicu. I to od crnog pliša. A ja ću se kao čuditi zašto mi daje tu kutijicu.... A On će me onda pitati da li se pristajem udati za Njega. Ma neee! To je bez veze i tako obično. Ovako će me pitati: “Na koljenima Te molim da mi sjajiš kao najsjajnija zvijezda kroz cijeli moj život." Pa, moglo bi tako, ali....smislit ću ja to i bolje.

(Nastavit će se)