-Svi kod velikog hrasta!

Suutra svi kod velikog hrasta, vikali su mali šumski vilenjaci, trčeći k'o sumanuti velikom šumom.

Kad došlo „sutra“, a to bio Badnjak, stvarno se oko velikog hrasta okupile sve životinje. I one male. I one velike. I one plahe. I one opasne. Vilenjaci rekli da se na Badnjak nitko nikoga bojati ne mora i da na Badnjak nitko nikome neće učiniti nikakvo zlo.

A onda se od potoka pokaza neko svjetlo i sa njim dođe Šumska Vila. Premala. Prelijepa. Prenježna. Ko'da je izašla, k'oda je nastala od bijelog i paučinastog maslačkova cvijeta.

-Drage životinje! Već dugo osjećam da je neka velika tuga pritisla ovu našu šumu. Tko je nesretan, ne k' kaže, pa ćemo probati razveseliti ga.

Svi smo nesretni, povikaše u glas životinje.

-A zašto?, upita blago Šumska Vila. -Zato što je nama najteže, opet će u glas sve životinje. -Kako najteže, začudi se Šumska Vila. Ne može svima biti najteže. -Može, može!, vikale opet uglas sve životinje.

Onda ih Šumska Vila prozivala jednog po jednog da čuje njegovu muku i tugu. Imala, bome, što i čuti. Bilo tu i muke i tuge. Velike i prevelike.

-Ja ne želim više biti žaba, govorila je žaba. Svi mi se rugaju. Da imam buljaste oči. I male noge. I da sam ružna. I da samo skačem i krekećem. I da živim u mulju, rasplakala se na kraju krupnim suzama buljooka žaba.

-Pa što bi ti željela biti, sažalno će Šumska Vila. -Želim biti Lastavica, iskreketa Žaba i prestade plakati

-Ja ne želim biti Tvor, tiho će Tvor. I meni se svi rugaju. I kažu da sam ružan. I da me nitko ne voli jer stalno smrdim. A ne smrdim, žalosno će Tvor.

-Pa što bi ti onda htio biti, sažalno će Šumska Vila? -Roda, spremno će Tvor. Cijeli život želim biti Roda. Da imam duge noge, lijepo tijelo i da se bijelim k'o bijeli dan.

Roda željela biti Miš. Da ima malo tijelo i još manje noge, i da se za kišnih dana lijepo zavuče u toplu zemlju, a ne da kisne stojeći u vodi na nogama.

Male ptice željele biti male ribe. Da budu pod vodom, a ne da ih po cijelom nebu love velike ptice. Zec želio biti Lisica. Lisica željela biti Vuk. Vuk želio biti Lav........ I tako svi skupa dočekaše noć.

-Dobro, reče Šumska Vila. Idite sad svatko svojoj kući i sutra, na Božić, želje će vam se ispuniti. -Je l' svačije?, povikaše životinje s nevjericom. -Svačije, svačije, obeća Šumska Vila i nestade u šumi.

Ali, obećanje ispunila. Svaka životinja postala ono što je poželjela. I svaka zažalila. Još istog dana. Roda postala mali, sivi Miš. Cijeli dan bježala od Mačke i skrivala se u uskim i mračnim zemljanim hodnicima.

Žaba postala Lastavica. Imala male oči i mala krila. a po cijelom nebu je lovio Jastreb

Tvor postao Roda. Sve mu se uškorale duge noge dok je gazao u plićaku velikog jezera, ne bi li našao nešto za jelo.

Životinje sad tek bile nesretne, pa dozvale vilenjake da pozovu Šumsku Vilu da ih vrati u njihov prijašnji život.

Šumska Vila došla, pa im i opet ispunila želju. Svaki postao ono što je nekad bio.

Silna radost zavlada među životinjama. Tko trčao prije, trčao i sad. Tko plivao prije, plivao i sad. Tko nebom letio prije, letio i sad.

Tako je i s nama ljudima. Svaki na ovaj Badnjak donosi svoju tugu. Svoj nemir. Svoje muke. Ne trebamo mijenjati jedni sa drugima ni tuge ni muke. Ali trebamo pomagati jedni drugima; tješiti jedni druge, hrabriti jedni druge. Jer, iz svoje kože niti jedan Čovjek izaći ne može. Niti treba. Ali svakom od nas treba i utjeha. I pohvala. I ohrabrenje. Ako budemo tako radili, doći će i nama Svjetlo i uliti radost u naše duše.

Neka Vam je blagoslovljen Božić. Budite sretni i pomozite svima oko sebe da budu još sretniji. Vaše Mala Ladica, Velika Ladica i Mala Helenica