Matični ured je bio prekrasan.

- Šta tu ima biti prekrasno?, zapitala je moja mama.

Na prozorima divni bordocrveni zastori....

- Puni stoljetne prašine, nadovezala se moja mama.

- Crveni oni i sva im familija, pa nas u crveno i doveli.

Oni u zvijezdu vjeruju, kukavna nam majka, zavapi moja svekrva, k'o tiho, al' da se ipak čuje.

O moj, Bože, nastavi uzdišući, pa zar sam tako velika grešnica bila?!

I matične stolice bile prekrasne, presvučene u bordocrveni pliš.

- Mastan od ruku svih budala, koji su kroz njega prošli, pa se pokajali već nakon tjedan dana, nastavi moja mama, sad i ona uz neke uzdahe.

Valjda vidjela od moje buduće svekrve.

A za mladence je bio jedan prekrasan bordocrveni dvosjed.

Ja i moj budući muž smo izgledali baš kako treba.

U tim mladim godinama nije bilo na nama ni grama viška.

Ja još skoro bila i omršava.

No, kad smo sjeli, dvosjed najprije krcnu, a onda do samog poda propade cijelo sjedište, zajedno sa nama mladencima.

Vjerovali vi to sada meni ili ne, ali na žalost, to je čista istina.

Baš nas dvoje.

Ni nekih dvoje prije nas.

Ni nekih dvoje poslije nas.

Nego baš nas dvoje.

- Tako vam i treba, naskoči odmah moja buduća svekrva.

Kraj crkve se provesti, uh.....!

Eto vam vašeg matičnog.

Ni on vam ne daje blagoslov.

Kum Ljuba u drugom redu samo značajno obrisa neku šmuljavu suzu u oku.

– Ma šta je briše?!, pomislim ljuto.

Taman je tu trebala biti njena Gordana.

Ta bi propala do podruma.

Netko od naše rodbine zaključi da je to možda zato što smo oboje sjeli.

- Pa, majmune, kako će nego oboje?, hitro mu objasni netko drugi iz naše rodbine.

Brzo se nas dvoje podigosmo.

Tu se uzmuvao i matičar.

Kao, neka nam se daju neke dvije stolice.

Al' nema stolica.

Sve zauzete.

Nitko se sa njih ne diže.

– Neka se iz neke druge prostorije donesu dvije stolice, naredi matičar gledajući neodređeno u naše svatove, koji su sjedili iza nas.

Nitko ni makac.

Onda nas dvoje preuzmemo stvar u svoje ruke i objasnimo matičaru da mi, zapravo, ni ne volimo sjediti na vjenčanju, da nam skoro i drago što smo propali, da se puno bolje osjećamo stojeći, jer sada puno bolje vidimo (čika) matičara.

Svi naši rođaci i prijatelji s olakšanjem još bolje namjeste svoje stražnjice u prekrasnim bordocrvenim stolicama, sretni što ne moraju ustati i dati nam svoju stolicu.

Tako sam ja 2. svibnja te prekrasne 1981. godine ušla u brak čvrsto stojeći na zemlji i na svojim nogama.

(Nastavit će se)