Mili moj!

Nakupi se nekad suza u očima k'o kiše u oblacima. I samo lijevaju. Lijevaju. Lijevaju. Najprije se preliju preko donjeg kapka. I krenu curkom. Do usana. Pa preko usana. Ravno u srce. A iz srca su zapravo i krenule. Zbog Tebe su krenule. Za Tobom su krenule.

Naučila sam kako se pije kava u dvoje sa plamenom lampiona. I kako se živi od ljubavi koju si mi ostavio. I da moram kuhati, iako si Ti daleko.

Ali,....svaki, baš svaki dan ima svoju tugu. Malo drugačiju od jučerašnje i različitu od sutrašnje. Al', tuga je tuga. Uvijek jednako tužna. I svakodnevna.

Čuvam se da subotom ujutro ne „nabasam“ na vestern. Jer, Tvoja je fotelja prazna.

Nedjeljom je misa. Nosim Tvoj molitvenik i Tvoj vjenčani prsten. I nadu da ću tako zaslužiti ponovni susret s Tobom.

A svaki drugi dan, kad konačno i predveče doputujem sa tog mog posla, kuća je zaključana. I hladna. I mračna. I prazna. I nijema. Svakodnevno.

A ljudi k'o ljudi. Svašta se usude. Čak reći mi da sam Te zaboravila. Da me boli više. Kao da ne boli dosta.