Život je kao čamac. Sa dva vesla i jednim kormilom. Na vječnoj i nepreglednoj površini. Bar ti se tako čini u početku. I ploviš, ploviš, ploviš. Veselo i razdragano. Čas veslo dohvati jedan, čas drugi. I kormilo nekad netko. A kada naiđe oluja, priviju se jedan uz drugoga, da se utješe i ohrabre. Pa oluja ode, kako je i došla.

Onda to dvoje u čamac s radošću iščekuju djecu. Željenu i prevoljenu. A kada djeca odrastu, iskoče iz čamca i odu u svoje lijepe, čiste i mlade živote. U čamcu ostaju ono dvoje sa početka puta. I opet, čas veslo dohvati jedan, čas drugi...

Ali,...što kad u čamcu života ostane samo jedan? Taj od tuge danima i mjesecima ne hvata ni veslo, ni kormilo. Da se ne boji dragog Boga i da ne žali djecu, potopio bi čamac, pa da nema ni njega. Ali,....ne može tako. Živjeti se mora.

Onda tako plutaš. I plutaš. Smjenjuju se dani. Noći. Oluje. A čamac s tom jednom, jedinom i pretužnom dušom ide kud ga život baca.

A onda, nakon puno, puno, puno pretužnih dana, ipak se pridigne taj u čamcu i priđe kormilu. Da nekud usmjeri svoj život. I nešto napravi sa njegovim ostatkom. Jer se mora tako. Jer je i to odredio dragi Bog. Da ublaži bol. I obriše suze. Jer ih u očima ionako više nema. Jer su sve isplakame za onim tko je otišao ranije.

Ovo je priča o ROZALIJI KURJAKOVIĆ. (nastavit će se)