(Sve slike uz priču, i onaj cvjetni aranžman iz prošle, i ovaj "avzac" sa voćem, izradila je od šećera gospođa Rozalija Kurjaković iz Zagreba. Imala sam čast biti na jednoj njenoj izložbi, vidjeti dio njenog djela, čuti njenu životnu priču i sada je pričam Vama)

Divno, složno i sretno su živjeli ona i njen muž. Djeca su odrasla, bila su dobra i zahvalna, odavno su preuzela svoje živote i svoje probleme u svoje ruke. A njih dvoje jutro započinjali dugim čajevima. (Kava je već škodila; pogotovo njemu.) Pa je nije pila ni ona.

Uz čaj dogovarali što će kuhati. Onda to zajedno kuhali i zajedno poručali. Popodne opet pili čaj i tako tkali svoju preveliku sreću. Svaki dan. Jer,...tako mora. Ako se ne pazi na svaki zajednički dan, brzo se „raspara“ ono što se do tada tkalo i satkalo.

Rozalija voljela peći kolače. A njen muž volio nju i sve što je voljela ona. -Kraaasno, govorio je za sve što je ona napravila. Za tortu čokoladnu. Ali i onu voćnu. I onu od mrkve. I onu od kestena. I onu od piškota...

Rozalija pekla najviše za njihovu djecu. I unuke. Sa svakim komadom ispečene torte, primala sve više narudžbi. Najprije od rođaka. Pa onda prijatelja. Pa onda susjeda. Pa prijatelja od prijatelja, pa prijatelja od njihovih prijatelja. -Rekao sam ti da ti to kraaasno, govorio je njen muž, dok su se zajedno veselili sve brojnijim narudžbama i još brojnijim pohvalama.

Njihovi zajednički jutarnji čajevi bili još ljepši. Zanimljiviji. Rozalija postajala virtuoz. Na njenim tortama “nicale“ bajke; cvjetni puketići i aranžmani; glazbeni instrumenti; pejzaži, pa opet cvijeće jer njega je Rozalija najviše voljela. -Kraasno, govorio je njen muž. Kraasno.

Njeni čokoladnji prelivi bili savršeni. Svi njeni ukrasi jestivi. Svaka njena torta s pričom i porukom.

Stvaralačko nadahnuće koje je dragi Bog poklonio Rozaliji, osmislilo je njihove zajedničke umirovljeničke dane. -Znaš, čini mi se da ovako nismo bili sretni ni u najranijoj mladosti, govorio je njen muž. -Pa, k'oda i meni, složila se njegova Rozalija, u koju se zaljubio prije puno, puno, puno davnih godina, misleći tada da ta ljubav više nikada ne može biti veća, jer je tada već bila prevelika. A, pokazalo se da je ipak postajala veća. Svakog dana. I rasla je svakog dana. Sada u mirisu kuhinjske čokolade; uz zvuk miksera; u dogovorima da li bi bilo bolje na tortu napraviti cvijet gerbera, ili možda bolje ruže.

A onda, jednog dana, na stolu njihove kuhinje osvane samo jedna šalica čaja.

-Ispeci meni tortu, govorila djeca s brigom u glasu. -Neću. Neću i ne mogu. Neću nikad više, rekla Rozalija gledajući pretužno na onaj kraj stola, gdje bi uvijek stajala druga šalica za čaj.

(nastavit će se)