I tako Rozalija otputovala u Italiju. Sama. Bez volje. I bez želje. Šta će? Da ne uvrijedi djecu. I da ne propadnu ti njihovi novci. Kad su već platili. -Ipak su me trebali pitati, razmišljala je Rozalija, putujući u Italiju. U mojim godinama..... -Ma kakvim godinama?!, govorila su djeca. -I s mojim bolestima!, govorila je Rozalija. -Mama, bolesti se liječe. Ne smiješ se predavati. Naša si. Trebamo Te. I volimo Te. I važna si nam. I prevažna.

A onda počeo taj tečaj. Napravila Rozalija svoju prvu laticu. Pa se rasplakala. Nije bilo nikog da kaže:“Kraaasno!“ Napravila onda svoj prvi listić. Pa nekako i cijelu ružu. Pa na kraju i puketić. Vjerovali ili ne, sve od šećera. I samo od šećera.

Djeca stalno zvala da čuju kako je. Osjećali oni po glasu da je ona svaki dan bolje. I bila je. Počela se Rozalija veseliti jutru. I tečaju. I šećeru. I jedva čekala da djeca zovu, da im to sve ispriča.

Talijani pravili gondole i galebove. Rozalija makove i klasje. Uveče je lijegala sa planom što će napraviti sutra. A sutra oblikovala sve što joj se nakupilo u dušu.

HVALA TI,DRAGI BOŽE, ŠTO NAM POMAŽEŠ I KAD OSTANEMO SAMI. SA, SAMO JEDNOM ŠALICOM ZA ČAJ. I BEZ ONOG „KRAAASNO“, ZA SVE ŠTO NAPRAVIMO.

Ovu sam priču „prepisala“ od Života, za utjehu svima koji ostanu sami, a naređeno im je da žive dalje. Vaša Ladica, sa jednom šalicom za čaj

(Kraj priče. Sve radove čije su slike unutar ove priče, napravila je od šećera gospođa Rozalija Kurjaković, koju sam ja od divljenja i milja nazvala:Šećer žena. I,...kao da sam sa neba čula njenog muža da kaže:“Kraaasno!“ )