Iza sedam brda i sedam dolina, pa onda još iza sedam mora, bila na svijetu jedna čudna i prečudna zemlja.

A ljudi u njoj bili još sto puta čudniji.

Hodali polako. Izgledali bezvoljno. I,...svi bili stari i prestari.

-Ljudi, pa što je vama, upita u čudu Putnik namjernik, koji je u čudnoj i prečudnoj zemlji bio samo u prolazu.

-Gladni smo, odgovori jedan od čudnih ljudi čudne zemlje.

-Pa to nije čudno, odgovori Putnik namjernik. Sve su vam njive zapuštene. I njive i voćnjaci. Trebate ih obraditi. Čudan čovjek čudne zemlje samo bezvoljno mahne rukom i prođe.

Nabrzo Putnik namjernik naiđe na druge čudne ljude. Sjedili uz cestu i okretali lice prema suncu.

-Ljudi, pa što vam se dogodilo?, upita ih Putnik namjernik. Zašto sjedite u rano jutro uz cestu? Hladno je. Još ste u kućama trebali biti. Razboljet ćete se ovako na otvorenom.

-Mi nemamo kuća, reče nekolicina čudnih ljudi te prečudne zemlje.

-Kako nemate, upita u čudu Putnik Namjernik.

-Pa tako, rekoše čudni ljudi i odmahnu bezvoljno rukom.

-Pa je l' baš nitko nema kuću, pa da se svi kod njega sklonite, upita Putnik namjernik.

-Imam ja, reče tiho jedan od čudnih ljudi. Al' nemam drva, pa nam onda ipak toplije ovdje nego u hladnoj i prehladnoj kući.

-A ,...tu smo!, ljutnu se Putnik namjernik. Nasijecite si. Ni ne vidite se od tolikih grmova i stabala, a vama zima. Pa zebite onda, oštro će i ljuto Putnik namjernik. Čudni ljudi samo odmahnu rukom.

-Ako siječemo, onda nas kazne, reče onaj što je još jedini imao kuću.

-O čudne zemlje. I čudnih ljudi. Gladni kraj njiva, smrzli kraj drva, reče Putnik namjernik i nastavi dalje, stalno se čudeći. Čudom.

-Hej ti, stani malo, povika Putnik namjernik kad je konačno sreo jednog mlađeg čovjeka. Mlađi čovjek stane.

-Pa reci mi, čovječe, kakva je ovo zemlja!? Ja sam preko mnogih i mnogih zemalja prehodao, ovako nešto nigdje vidio nisam. Ljudi gladni, prozebli, samo rukom odmahuju. Pa šta je ovo?

-U ovoj zemlji živi strašna Neman, reče čovjek Putniku namjerniku.

-Kako?

-Gdje?, sad se već uplašeno uzokretao Putnik namjernik.

-Tamo, pokaza Čovjek rukom. Na onom brdu.

-Pa što vam radi?, uplašeno će Putnik namjernik.

-Ma sve nam uzme. I pojede. Što god i koliko god napravimo.

-Ozbiljno, s nevjericom će Putnik namjernik.

-Nekad smo i mi radili, nastavi čovjek. Sve što je trebalo. I sijali. I sadili. I kosili. I stokom se bavili. I drva za ogrjev pravili. A onda došla strašna Neman. Ma zapravo, bila ona oduvijek tu, al' bila mala pa nam nije velikog zla radila. Poslije narasla pa joj ne moš nasmagati.

-O jadni čovječe, sažalno će Putnik namjernik. Al' kako ste bez kuća ostali?!

-A kako?!, odgovori tužno čovjek. Koliko god mi naradili, strašna Neman vuikala da je malo. Onda nam počeli pisati nekakve dugove na kuće. I tako, malo pomalo, skoro svi ostadosmo na ulici, reče mladi čovjek čudne i prečudne zemlje. I zaplače.

-Oooo, jadni moji ljudi, sažalno će Putnik namjernik. Čuj, a reci mi gdje su mladi ljudi. Samo sam tebe sreo u cijeloj zemlji.

-Ja sam bolestan. Zato sam ovdje. Ostali otišli. Znaš kako se kaže: trbuhom za kruhom.

-A gdje su djeca? Ni jedno vidio nisam, ispitivao dalje Putnik namjernik.

-Po drugim zemljama. Boje se ljudi. Znaš kako je to u bajkama. Kad Neman pojede sve što se pojesti može, traži za jelo jedno po jedno dijete. Boje se ljudi pa svak svoje poslao kud god je dalje mogao. Samo da nisu u zemlji ovoj. A sad jadni venu i tuguju za djecom. Oni tuguju ovdje, a djeca im tuguju u daljini. Jer, svak svoju zemlju voli, kakva je, takva je. To znaš i sam. Nego, požuri i ti iz te naše zemlje, da te noć ne uhvati.

-Hoću, hoću, i sam sam tako mislio, reče Putnik namjernik. Reci mi još samo, kako se zove ta strašna Neman.

-A ne znam ni ja, pravo da ti kažem. Najstariji kažu da se zove Porez. Drugi kažu da se zove Namet. Neki kažu da ih ima više. Mi više i ne pitamo. Kako god se zove da zove, nama loše i preloše, reče čudni Mladi čovjek, bolesno se zakašlje i krene niz cestu.