Za ova kišna vremena, uzbunili se i konci u našim košarama. Čak se i posvađali.

-Ja ću sa Crvenim na žuto platno, zakrešti promuklo Ljubičasti konac.

-Ma nemoj, oštro ga i u pol njegove ljubičaste rečenice „presiječe“ Crveni konac. 'Ko si ti da ideš uz Crveni? Ja idem uz Crveni, uvijek i svugdje, s visine ustvrdi Zeleni konac.

-Zašto bi uvijek ti?, sada još glasnije zakrešti promukli Ljubičasti.

-Zato što je to tako. I što je oduvijek tako. I što je moj zeleni otac išao uz Crveni konac. I što je moj zeleni djed išao uz Crveni konac. I što je to tako u svim generacijama zelenog konca. I Crvenog. I kako bi se sad u to ubacio ti, Ljubičasti jedan?!

-Pa zato bih se i ubacio, nastavi Ljubičasti. I ja, brate, moram jesti. I svi mi u ovim košarama moramo biti negdje uveženi, upredeni, vikao je Ljubičasti, bome baš glasno. Skoro i opasno.

-Ma, pustite ga, ljudi!, smireno će Crni konac. Neka se bahati. I umišlja! Neće dugo.

-Ma da, priključi se Tamnoplavi Šatirani.

A poslije vrag kriv što u Remetincu više nema mjesta.